Liječenje raka

• Ispis
• E-mail

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji

Kategorija: Budućnost tehnologije

Hitovi: 58016

Izgleda da automobil na vodu nije nikakvo čudo, već tehnologija koja se još prije 20 godina mogla primijeniti. Ali, ispriječili su se sebični interesi gramzivog naftnog kartela koji je zbog profita od "crnog zlata" lošim i zastarjelim tehnološkim rješenjima već zatrovao čitav planet.

Vodik je element broj jedan. Sačinjen od jednog elektrona i jednog protona. Vjeruje se da devedeset posto svih atoma u Svemiru pripada vodiku. Ako se nešto može nazvati Stvoriteljem svijeta ili božjom česticom - onda je to vodik. On stvara sve. Drevni Grci su mu dali ime Onaj koji stvara vodu.

Kada gori sa kisikom - oslobađa ogromnu energiju, kada hladi - duboko smrzava. Pri velikim pritiscima (preko 2,8 megabara) on se pretvara u metal. Snaga hidrogenske bombe (termonuklearne) je tako velika da su se čak i manijaci koji su je prvi testirali, najprije u SAD-u, pa u SSSR-u pedesetih godina, i te kako uplašili.

Naelektrizirani atomi vodika (ioni) u određenoj koncentraciji (pH) stvaraju tekuće tkivo - krv. U ovakvom tkivu nastaje život koji mi živimo i koji se održava pomoću kisika.

Samo u SAD-u se godišnje proizvede tri milijarde kubnih stopa vodika i koristi za razne potrebe. Iako se praktično sagorijevanjem nafte (tekućeg ugljikovodika) u automobilima koristi energija vodika, spaljivanjem u zraku ostaju toksični ugljikovi spojevi s kisikom.

Zato je nastojanje da se za pogon u automobilima koristi već izdvojen vodik kao gorivo, privuklo odavno mnoge istraživače.

Ideje su bile razne, napravljeni su mnogi projekti, kao i neki vrlo uspješni prototipovi vozila. Ali, nijedan projekt još nije ušao u komercijalnu upotrebu.

Problem je, kao što možete pretpostaviti, profit koji ostvaruje naftni i bankarski kartel. Trgovina naftom održava vrijednost dolara, a pomoću vrijednog dolara mogu se kupovati mnoge druge strateške sirovine, ali i usluge i radna snaga. U suštini dolar je samo papir.

Oni koji danas kontroliraju naftna nalazišta i posjeduju tehnologiju za njeno kopanje i preradu, na taj način kontroliraju i čitavo svjetsko bankarsko tržište kao i burze.

Logično je što nisu voljni da se odreknu ovog unosnog biznisa.

Ipak, ogromna količina emitiranog novca (papira) stvara problem gdje ga investirati. Zato bi možda ovom naftno-bankarskom kartelu koristila jedna nova tehnološka revolucija u SAD-u - stavljanje na tržište novih hibridnih automobila, koji bi kao pogonsko gorivo koristili vodik. Naravno, pod uvjetom da tehnologija proizvodnje ovakvog vodika, njegova distribucija, kao i distribucija automobila, bude opet pod kontrolom istih transnacionalnih korporacija i njihovih investicijskih fondova.

Da se sprema promjena tehnologije u autoindustriji, ali i drugim industrijama, odavno postoje naznake.

MEDIJSKA PREDIGRA

Naime, već nekoliko godina traju intenzivne psihološke pripreme građana širom svijeta istaknutom medijskom pričom o globalnom zagrijavanju Planete zbog prevelikog emitiranjaa štetnih plinova u atmosferu, posebno ugljičnog monoksida i ugljičnog dioksida.

Pretvaranje toksičnog ugljičnog monoksida u manje toksičan ugljični dioksid putem katalitzatora u automobilima nije pravo rješenje jer se CO2 koji ide u atmosferu pojavljuje kao uzročnik stavarnja efekta staklenika pa se Zemljina atmosfera, navodno, tako  pregrijava, tope se polarne ledene kape, raste nivo mora i sl.

Na stranu to što ugljični dioksid zbog svoje težine ostaje u vidu smoga sasvim nisko pri tlu i što je efekt staklenika nophodan da bi se održala tempretura na Planeti pogodna za postojeće životne forme, zagađenost životne sredine (posebno u gradovima)  je ipak evidentna.

Posljednji incident sa isticanjem nafte u Meksičkom zaljevu, koji predstavlja katasrtofu bez presedana, najuvjerljiviji je pokazatelj milijunima Amerikanaca da se tu ipak nešto mora mijenjati. A uvođenje ove nove tehnologije mogao bi za SAD značitit i izlazak iz ekonomske krize. Da se prijeđe na korištenje vodika kao pogonskog goriva u automobilima pozvao je još 2003. George Bush, koji je i sam član naftaškog klana. Njegova želja kao Teksašanina, (južnjaci su veći nacionalisti nego sjevernjaci “jenkiji”) pobuđena je čisto “patriotskim” razlozima (ako ste naivni nećete posumnjati) da se Amerikanci oslobode ovisnosti od arapske nafte. (Tajna je da SAD imaju još više nafte nego arapske zemlje, ali se ona još ne koristi…)

Tako se posljednjih godina na udarnim medijima u SAD-u vode opsežne diskusije o tome kako uvesti u igru nove hibridne automobile koji će imati vodik kao pogonsko gorivo.

U promoviranje ovog koncepta uključio se i CNN, globalna televizija pod kontrolom naftno-bankarskog kartela i njegova zvijezda Larry King. Od naftnih kompanija Shell se već pojavljuje sa svojim konceptom pumpnih stanica koje će distribuirati vodik za automobile. Napravljen je i prototip vozila koji se tankiraju vodikom. I Fox televizija promovira ove ideje.

Ali pravo pitanje je: odakle će se dobivati vodik koji će Shell točiti na svojim pumpama? Dobivat će se uglavnom iz zemnog plina, iz jednog procesa koji je nazvan reformiranje hidrogena.

U tom procesu ugljovodična goriva, a to su pored zemnog plin i ugljen i nafta, reformiraju se tako što se iz njih najprije izvuče vodik (sagorijevanjem u ftvornici ugljovodika), a onda se on distribuira Shellovim stanicama gdje se toči u automobile kao gorivo. U gorivnoj stanici automobila se vrši sagorijevanje vodika i kisika.

I tu je poanta ideje. Ugljikovodik iz nafte neće više biti sagorijevan u karburatoru motora ostavljajući za sobom spojeve s kisikom (npr.CO2) svuda gdje se auto kreće, već samo u posebnim tvornicama. A da taj CO2, koji navodno sada završava visoko u atmosferi, ne bi išao tamo jer bi se sagorijevanje ugljikovodika vršilo pod zemljom. Ugljični dioksid bi onda bio kanaliziran u specijalno izgrađena podzemna skladišta (kao što se radi sa nuklearnim otpadom) gdje bi se čuvao stotinama godina.

Tvornice za sagorijevanje ugljikovodika i skladištenje CO2 možete putem direktnih stranih investicija smjestiti u sirotinjske zemlje koje se stručnim elaboratima pokažu kao geografski najprikladnije. I one će zbog ovakvih ulaganja u njihovu infrastrukturu biti sretne. Na mapi su pokazana područja u Europi koja imaju takve pogodne geokapacitete.

Daj šta daš, kad su ljudi gladni i bez posla, spremni su i da čuvaju bjelosvjetske otpade. Sada vam je jasno zašto je agent bankarske oligarhije George Soroš posvećen političkoj edukaciji srpskih mladih lidera, kao što je, na primjer,educirao na specijalnom tečaju sadašnjeg ministra za zaštitu životne sredine Olivera Dulića. Ovaj ministar zato obilato promovira Srbiju kao "ekološku" državu (čitaj spremnu da primi europsko smeće i investicije koje idu uz njega) koja će u preradi nafte koristiti najnovije tehnologije i europske standarde (a koji su i te kako toksični). Dakle, sve je pitanje nečije paklene igre sa nečijom (ne)inteligencijom i neznanjem.

U stvari, 96 posto hidrogena koji se danas proizvodi nastaje iz ovakvog reformirajućeg procesa, i to od prirodnog plina (48 posto), zatim sagorijevanjem nafte (30 posto) i ugljena (18 posto). Samo 4 posto proizvedenog vodika se dobije od elektrolize, odnosno procesa kojim se vodik i kisik mogu dobiti razlaganjem vode pomoću električne struje.

Hidroksi plin (HHO) koji tako nastaje, poznat je zbog svog velikog sagorijevajućeg potencijala i već je odavno komercijaliziran kao gorivo za zavarivanje, kuhanje, ali i kao pogonsko gorivo. Pitanje je samo kako ga dobiti u što većoj količini, uz što manji utrošak energije i što manje zagađenje zraka.

Ali, problem je, kažu stručnjaci, što je potrebna velika količina električne energije da bi se elektrolizom dobila dovoljna količina ovog plina, nazvanog još i Braunov plin. E, upravo taj problem je riješio još prije dvadeset godina jedan Amerikanac po imenu Stanley Majer. Praktično, on je konstruirao motor za automobil na - običnu vodu.

Stanley Mejer i njegov "Dune Buggy".

Nažalost, njegov izum je izazvao paničan strah kod naftaša, pa je učinjeno sve da se na to zaboravi. Zato za ime Stanley Mejera, koji je rođen u Ohio-u 1940, vjerojatno niste čuli. Ali, mnogi su u međuvremenu uspjeli shvatiti što je on konstruirao.

Pogledajmo malo što je to smislio Mejer i na čemu je praktično sam radio punih 30 godina. Iako nije bio formalno educiran (zapravo ispranog mozga), bio je klikeraš i inovator.

MOĆNA REZONANTNA ELEKTROLIZA?

Mejer je praktično razradio način da u jednom procesu vrlo kontrolirane elektrolize, iz vode izvlači vodik tako što je vrlo precizno kontrolirao protok elektrona, puštao ih i zaustavljao, stvarajući pri tome njihov jak naboj.

Svojim izumom on je praktično uspio iz ovakvog procesa dobiti više energije od količine energije koju je bilo potrebno unijeti za razdvajanje vodika i kisika iz vode klasičnom elektrolizom. Proces elektrolize je zamislio tako da više koristi snagu napona, a ne količinu elektrona. A i one elektrone koji su protjecali uspijevao je kontrolirati i usmjeriti tako da mu se ne rasipaju.

Da objasnimo ovo malo više za laike kako bi to moglo raditi.

Napon je jedna od tri poznate sile, pored gravitacije i magnetizma. Napon nastaje uslijed razlike u količini elektrona na dvije različite lokacije. Što je veća razlika u broju elektrona u jednoj lokaciji u odnosu na drugu, veći je napon. Da podsjetimo da se u svakom atomu nalaze elektroni i protoni. Elektroni su čestice koncentrirane u orbiti oko jezgre, a protoni su u jezgri. Elektroni su negativno naelektrizirane čestice, a protoni pozitivno. Atom vodika ima jedan elektron i jedan proton, a atom kisika ima osam protona i osam elektrona. Kada se spoje dva atoma vodika i jedan kisika, zbog nejednakog rasporeda elektrona u orbitama atoma molekula vode je bipolarna, tj. ima pozitivno i negativno naelektriziranu stranu.

Kada se ovakva molekula stavi u polje pod naponom, ona se okreće na pozitivnu ili negativnu stranu. Klasičnom elektrolizom se u vodenu soluciju konstantno uvode elektroni koji svojom snagom postepeno kidaju energetsku (kemijsku) vezu u molekuli vode i ona se na kraju pocijepa na atom kisika i dva atoma vodika. I to se naziva hidroksi plin (HHO).

U elektrolizi koju je razradio Mejer protok elektrona koji su pod velikim nabojem je spriječen, pa je molekula vode podvrgnuta mnogo većem stresu tako da joj kemijske veze molekula slabe, ali se ne raskidaju sve dotle dok se to procesom ne naloži. Dakle, radi se o oslobađanju hidroksi plina iz vode na zahtjev.

Mejer je znao: ako se napon u elektrostatičkom polju podigne do izvjesnog nivoa, elektroni bi bili strgnuti sa molekule vode. Zato su kemijske veze u molekuli slabile postepeno pomoću specifičnog pulsiranja na određenoj frekvenciji, ali tako da se atomske veze ne pokidaju već samo oslabe. Ako bi se pokidali, elektroni bi izletjeli sa orbita i rasuli se nekontrolirano.

Tako je Mejer drmusao molekulu vode pulsevima na određenoj frekvenciji, a što je postizao podešavanjem razmaka između elektroda i održavao atome u kemijskoj vezi, koja je postepeno slabila. Ovo postepeno pulsno naelektriziranje ionizira vodik i kisik pozitivno. Čestice se onda počinju sudarati pri konstantnoj brzini, a koja se može i povećati i tada nastaje efekt razdvajanja. Vodik i kisik tada izlaze kao plin. Tako se umjesto difuznog rasipanja elektrona kod klasične elektrolize (koja je zato energetski neisplativa), u ovom procesu koristila energetska snaga samog atomskog polja u orbiti elektrona. I to je smanjilo energiju neophodnu za dobijanje ovog efekta, a na kraju procesa oslobodilo energiju iz polja elektrona.

ENERGIJA VAKUUMA

Razmišljanja Stanleya Mejera u to vrijeme bila su nešto potpuno novo i većina educiranih znanstvenika koji su se slijepo držali Prvog i Drugog zakona termodinamike i učili da je međugalaktički prostor u svemiru prazan prostor (vakuum) to nije mogla prihvatiti. A Prvi zakon termodinamike kaže da se energija može prenositi, ali se ne može stvarati i uništiti.

Ubaciti u proces elektrolize manje energije, a dobiti više bilo je nezamislivo. Odakle je onda Mejer stvorio više energije nego što je unio? Pa iz polja elektrona.

Ali i Majer je shvatio ono što je i Tesla davno prije njega shvatio: da ono što se nazivalo vakuumom zapravo nije bio prazan prostor već prostor napunjen slobodnim česticama, koji sadrži značajnu količinu energije, kako je to objavio još 1873. i priznati naučnik James Clark Makswel u svom poznatom radu "Rasprava o elektricitetu i magnetizmu" (Treatise on Electricity and Magnetism).

Kasniji znanstveni radovi su ovaj prostor konačno definirali kao "univerzalnu energiju", "energiju nulte točke", "kaos", "energiju gravitacijskog polja" ili "plazmu". Dakle, čitav međugalatički prostor je plazma ispunjena slobodnim česticama. U svemiru izgleda nema praznog prostora.

Kada se u takvom prostoru stvori i najmanji naboj, čestice se uznemire i pošto je prostor potpuno ispunjen, one se nemaju gdje maknuti, a da ne udare u druge čestice i nastaje sveopće premještanje u kome nastaje naelektriziranje i ionizacija i stvara se efekt stalnog - Stvaranja. I ne stvaraju se samo atomi i molekule već se izgleda stvara i energija.

Da uzme naelektriziranje čestice nečega (da li  upravo vodika) iz ove plazme (ionosfere), Nikola Tesla je smislio još pedeset godina prije Mejera kada je konstruirao svoju prijemnu opremu i motor za automobil. Svoj izum, motor na kozmičku energiju, testirao je na jednom Pierce Arrow modelu 1931. Po svjedočenju njegovog rođaka Sava, vrlo uspješno. A onda je čitavu skalameriju sa odašiljačem frekvencija, prijemnikom i nekakvim šipkama razmontirao i sklonio. Da li su te šipke bile slične onima koje se nalaze u Mejerovoj gorivnoj ćeliji? Razlika je možda bila samo u tome što je Tesla elektrone uveo u igru bežičnim putem.

Tek nedavno, 2005, japanski naučnik Naohiro Shimuzu je znanstveno potvrdio da korištenje ultrakratkih pulseva može stvoriti novi oblik elektrolize, "sa mnogo boljom efikasnošću, ali i dalje inferiorno prema Faradejevim ograničenjima".

U jednom drugom radu se kaže: "Pronađeno je da korištenjem ultrakratkog pulsa sa širinom od 300 nanosekundi, elektroliza se odigrava sa mehanizmom kojim dominira transfer elektrona koji je različit od konvencionalnog limitirajućeg difuznog procesa u DC elektrolizi".

Dakle, i educirani znanstvenici su shvatili.

AUTOMOBIL NA VODU IDE

Ali, kao ni Tesla, ni Mejer nije bio educirani i titulirani teoretičar koji je radio sa formulama i razvijao velike teorije uz pomoć donacija i uhljebljenja na državnom ili privatnom univerzitetu, već pasionirani eksperimentator. Tako je vrijedno radio sam u svojoj kući u Grouv Sitiju u Ohio-u, da bi početkom devedesetih godina sklopio svoju pogonsku sklameriju sa gorivnom ćelijom na vodu. Skalameriju je onda ubacio u prototip automobila koji je nazvao "Dune Buggy". I počeo ga voziti. Na vodu.

U demonstraciji koju je izveo pred elitnim znanstvenim imenima iz Velike Britanije koji su došli da vide čudo tehnike - auto na vodu, a to su bili Michael Laughton, dekan za inženjering na Queen Mary College u Londonu, admiral ser Anthony Griffin, nekadašnji kontrolor u britanskoj mornarici, i dr Keneth Hindley, kemičar istraživač, Mejerova ćelija je na njihove oči proizvela daleko više mešavine vodika-kisika nego što se može proizvesti običnom elektrolizom.

Prema svjedočenju ovih ljudi najviše ih je zapanjilo to što je Majerova ćelija ostala hladna, čak i nakon više sati proizvodnje hidroksi plina iz vode.

Napon iz generatora električne polarizacije dijelio je molekulu H2O vrlo ekonomično sa utroškom izuzetno male energije. I to je izgleda suština te nove tehnologije i procesa pulsirajuće elektrolize - postepeno dovođenje molekula vode iz stanja tekućeg u stanje plinske ionizacije kada zauzvrat otpočinje i proces lomljenja samog vodika (njegovih atoma) i kada se destabiliziraju i sami plinski atomi kako bi  oslobodili svoju atomsku energiju.

Dakle, ispada da se neki atomi vodika dijele, a neki ne. Iz podijeljenih izlazi atomska energija.

U Mejerovoj skalameriji postoji i pojačivač strujnog napona koji sada neki sljedbenici Mejerove ideje nastoje još doraditi tako da se pomoću njega može koristiti još manja energija za navedeni cilj. Proizvodnja plina se tako kontrolira povećanjem i smanjenjem napona. Najmanji napon neophodan za ovaj proces je oko 1.500 V.

Ali, tamo gdje je normalna elektroliza vode zahtijevala protok struje koji se mjeri amperima, Majerova stanica je postigla miliamperima.

Klasična elektroliza zahtijeva i dodavanje elektrolita u vodu, kao što je sumporna kiselina, kako bi se potpomogla provodljivost elektrona. Majerova stanica je potpuno bila funkcionalna sa čistom vodom.

Majerov auto je išao bešumno, nije se zagrijavao. Nije mu bio potreban rezervoar za hidrogen, nisu bile potrebne Shell hidrogen pumpne stanice, nije mu bio potreban zemni plin i nafta. Majer je procijenio da bi sa 83 litra vode (jedan bojler) mogao putovati od Los Angelesa do New Yorka. Tvrdio je i da je zamijenio klasične svjećice sa "ubrizgivačima" koji uvode mješavinu vodik-kisik u cilindre motora. Nakon što bi voda bila podvrgnuta specifičnoj električnoj rezonanci koja bi je postepenim pulsiranjem razbila u njene atomske sastojke, oslobođeni plinovi, vodik i kisik, nakon sagorijevanja ponovo bi se vratili u vodenu paru.

Tvrdio je da se svaki auto u SADu može za 1.500 dolara pretvoriti u auto na vodu.

Mejer je kao pronalazač dobio i seriju registriranih patenata. Svoje pronalaske je tako i registrirao po dijelovima. Oni koji su ga poznavali kažu da je bio vrlo oprezan i gotovo "paranoičan", baš kao i Tesla, u nastojanju da sakrije detalje svojih istraživanja. A razni radoznalci i stručnjaci su ga i te kako obilazili, čak mu zamjerajući da sakriva detalje jer je običan prevarant.

U dokumentarnom filmu Previše blizu Sunca, 1994, BBC mu je, na preporuku već spomenutih britanskih stručnjaka, dao prostor da prikaže ovaj svoj automobil. I šira javnost je tada čula za ovo otkriće.

Američka vojska i te kako je bila zainteresirana da se dočepa ovog pronalaska, baš kao i naftni biznis. Vojska je htjela koristiti ovakve motore samo za sebe, a naftaši (navodno iz Arabije) su mu nudili milijardu dolara za otkup svih prava, s tim da na svoj izum zaboravi i da za njega niko više ne sazna. Mejeru se to nije dopalo i on je nastojao da sam dođe do nekog financijera za dalja istraživanja koja bi vodila komercijalizaciji automobila. I to se moćnima nije dopalo.

Tako je Majer 1996. na osnovu "stručnih" procjena izgubio jedan višegodišnji sudski spor u kome je od  jednog "potencijalnog financijera" optužen da je težak prevarant (jer nije pristao financijeru otkriti sve detalje svog rada) i naloženo mu je da plati obeštećenje od čak 50.000 dolara. "Stručnjaci" su na sudu potvrdili da je njegov izum nemoguć jer je njime prekršen Prvi i Drugi zakon termodinamike.

ZLOČIN BEZ KAZNE

Dvadeset prvog ožujka 1998. Mejer je s obitelji otišao na ručak u jedan restoran u gradu u kojem je živio (Grouv Sitiju) u Ohaju. Nakon ručka je u jednom trenutku naglo istrčao iz restorana  i povikao da je otrovan. Umro je nekoliko trenutaka kasnije, na parkingu.

Zvanična dijagnoza je bila cerebralna aneurizma. Po svedočenju njegovog brata, nekoliko dana nakon smrti u njegovu kuću su došli državni agenti i odnjeli njegov auto na vodu Dune Buggy  i pokupili svu skalameriju iz njegove radionice. Na svu sreću, jedan Stenov prijatelj je prije njih uspio skloniti njegove crteže i bilješke koje je vodio tokom eksperimenata. I čuvao ih je sve do svoje smrti, kada ih je njegova žena konačno preko interneta objavila u cijelosti.

Danas mnogi pokušavaju da rekonstruirati Mejerov motor na osnovi njegovih skica i biljležaka.

I Herman Anderson (1918-2004) koji je desetljećima radio kao konzultant pri NASA kao i u američkim zrakoplovnim pogonima, smislio je sličnu konstrukciju motora sa pogonom na čistu vodu. Motor je ugradio u svoj chevrolet cavalier još 1972. Vlast Tenesija mu je dozvolila da svoj auto na vodu vozi, ali mu je zabranila da svoj izum komercijalno koristi.

Napisala: Ivona Živković

• Prethodno
• Sljedeće