Lunarni vanzemaljci i varalice Velikog Mjeseca
19 Kol 2019
- Detalji
- Kategorija: Iz svijeta
- Kreirano: Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019 14:23
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 5624
Pitanje da li smo ili nismo sami u svemiru visi nad nama iznenađujuće dugo. Došli smo do točke kada smo postali svjesni i drugih nastanjivih planeta i bezbroj mogučnosti koje nam ova otkriča nude. No jedna od prvih čovjekovih meta te fascinacije nebom i svjetovima koji "gore" postoje bez sumnje je naš prvi susjed, pa onda i satelit, dakle naš Mjesec! On je od pamtivjeka žarište i centralno mjesto mnogih mitova i legendi, upravo je na njemu počela intrigantna i neobična povijest izvanzemaljaca i naša prva svemirska putovanja odvijala su se u vrlo nekim čudnim povijesnim okolnostima upravo na Mjesecu!
Još tamo u 17. stoljeću pomisao da bi jednog dana mogli putovati nepreglednim prostranstvima svemira bila je toliko nevjerojatna da to ne možemo nazvati ni znanstvenom fantastikom. nije čak postojala ni misao o tome. Jednostavno u to vrijeme nismo još dovoljno shvatili planete i sam svemir, no onda se nešto počelo događati, počela su pristizati nova otkrića, a to se intenziviralo nakon što je Galileo napravio prvi teleskop. Otprilike u to vrijeme rodio se čovjek po imenu John Wilkins, točnije 1614. godine, a njegova opsesija iz djetinjstva o putovanjima velikih istraživača poput Christophera Columbusa, Francisa Drakea i Ferdinanda Magellana oblikovat će ono što će on postati kasnije u životu.
Wi
lkins će završiti studij na Oxfordu iz teologije i prirodne filozofije, također studirajući na Cambridgeu, tamo je dobio doživotnu fascinaciju poljem astronomije, koja je u to vrijeme još bila u povojima. Postigao je dobru količinu poštovanja i upao je u visoko društvo onog vremena, kasnije se čak oženio sestrom samozvanog lorda zaštitnika države Engleske, Škotske i Irske, Olivera Cromwella. Također je postao punopravni vikar i svećenik, zanimljiv, ali ne i neobičan za to vrijeme, podudarajući religiju i znanost, također, ne malo važno, oj je bio jedan od članova utemeljitelja Britanskog Kraljevskog društva, kao i Master of Trinity Collage-a, Cambridge-a, uglavnom, stekao je veliko značenje kao prirodni filozof i autor.
Ukratko, Wilkins je bio jedan od najcjenjenijih intelektualaca i akademika svog vremena i u tom je svojstvu iznio nekoliko revolucionarnih prijedloga. Među njegovim mnogim divljim idejama bilo je da se među svjetskim znanstvenicima treba ugraditi univerzalni jezik, treba upotrijebiti univerzalni sustav utega i mjerenja i revolucionarni način točnog bilježenja vremena pomoću sustava klatna. Neke od tih ideja bile su prilično revolucionarne i razmišljanja prema naprijed, poput standardnog sustava duljine i težine koji je prethodio metričkom sustavu više od stotinu godina. Također je bio odgovoran za sve vrste čudnih i genijalnih izuma, ali možda su njegova najveća postignuća, s našeg aspekta gledišta vani čvrsto sljedila njegovu dugogodišnju fascinaciju prostorom i životom za koji je vjerovao dapostoji tamo vani, u svemiru.
Wilkins je vjerovao da ne samo da su druga živa bića nastanjivala Mjesec, več da žive i izvan njega, da je moguće stvoriti leteće strojeve koji bi mogli doseći ta mjesta, i to u doba kad nikome nije palo na pamet ni da bi čovjek mogao letjeti, a kamoli što drugo. U to su vrijeme to bili neukusni, revolucionarni koncepti, ali to nije spriječilo Wilkinsa da napiše sofisticirane i detaljne transkripte o svojim idejama pod naslovom Otkrivanje svijeta u Moneu 1638. i Diskurs o novoj planeti 1640. Neke njegove divlje ideje o svojstvima Mjeseca bile su fascinantne i znatno su pred svojim vremenom, a mnoge od njih bile su vrlo točne retrospektivom, poput one da mjesec nije stvorio svoje svjetlo, već je samo reflektirao sunčevu svjetlost, i to da ga neprestano pogađaju meteoriti koji su ostavljali udarne kratere i da mjesec kruži oko Zemlje na isti način kao što Zemlja kruži oko Sunca. U stvari, Wilkins je opisivao kako tijela kruže jedno oko drugoga i drže se visoko prije nego što je Isaac Newton uopće razmišljao o takvim stvarima. Naravno da nije bio u pravu u vezi s nekoliko stvari, poput pogrešnog zaključenja da je Mjesec imao vlastitu atmosferu, ali za to doba su njegova predviđanja bila izvanredna.
I ne samo to, već je i vjerovao da se zapravo može uspostaviti trgovina s tim predloženim bićima, a njegov prvi cilj bio je mjesec i njegovi stanovnici, koje je nazvao „seleniti“, i s kojima je ozbiljno počeo planirati uspostavu trgovine. S tim ciljem počeo je crtati planove kako bi leteći brod mogao doprijeti do njega, vrlo slično jedrilici u osnovnom dizajnu, ali s krilima umjesto jedra. Prema Wilkinsovom mišljenju, letjelica bi morala biti opremljena pernatim krilima i pokretana motorom na izgaranje, koji bi svojim (nažalost pogrešnim) proračunima uspio pobjeći od zemljine gravitacije, što je smatrao samo vrstom magnetizma. Za ovu planiranu misiju, Wilkins nije planirao osigurati obroke za hranu za putnike, jer je bio uvjeren da nulta gravitacija neće stvoriti glad, a također nije računao ni na kisik koji bi bio potreban ovim ranim astronautima. Mislio je da će tamo moći disati sasvim normalno, te je napisao: "Svemirski putnici uskoro bi se navikli na čistiji zrak koji udišu, kao anđeli koji obitavaju golemim prostorom između planeta." Osvrnuvši se unazad na ono što sada znamo, onda se sve ovo dosad napisano čini pomalo blesavo, ali Wilkins se vrlo ozbiljno bavio izgradnjom nacrta broda i počeo je izrađivati planove s kolegom astronomom Robertom Hookeom, sa svim entuzijazmom dvoje male djece koji su izrađivali čamac od madraca kako bi ih odveo po svijetu. Izuzetno je, jer zapamtite da je to bilo doba kada vozila poput automobila i aviona još nisu bila na našem radaru, koja se nisu pojavila još stotinama godina, toliko su njegove zamisli i ideje ipak bile revolucionarne!
Na žalost po ova dva pajdaša i svemirska geeka, stvarnost se ubrzo stubokom promijenila, čak i prije nego li su završili nacrte svog zamišljenog svemirskog broda. Novim otkričima o prirodi vakuuma i magnetizma, Wilkins je shvatio da su gravitacija i magnetizam različiti, te da su zato njegovi proračuni potpuno promašeni. I Wilkinsu i Hookeu palo je na pamet da ta svemirska putnička stvar neće biti tako lagana ili jeftina, kao što su mislili, i da tehnologija potrebna za izgradnju takvog broda ni izdaleka još ne postoji i da im je projekat jednostavno neizvediv!
Obojica su nastavila s drugim poslovima, a sam je Wilkins preminuo 1672. godine u dobi od svega 58 godina. Nikad nije ostvario svoj san o trgovanju s tim mjesečevim stanovnicima, pa čak ni o odlasku u svemir. Iako je na kraju propao, ostat će upamčen kao istinski pionir ideje o svemirskim putovanjima i jedan gotovo sigurno pa prvi koji se usudio ozbiljno razmišljati o tome kako to postići. Time si je nesumnjivo kupio mjesto u povijesti kao sjajnog sanjara, ali i inovatora, vjesnika novog proljeća cijelokupnog čovječanstva.
Unatoč činjenici da su Wilkinsove ideje o svemirskim putovanjima i trgovini s vanzemaljcima na Mjesecu bile propale, ipak, zadržala se ideja da na Mjesecu doista postoje živa bića i to nas dovodi do 1800-ih, kada se 1835. godine pojavio niz od šest članaka u časopisu New York Sun, čiji je autor dr. Andrew Grant, što je u najmanju ruku bilo fantastično. U člancima se tvrdilo da je veliki astronom, sir John Herschel, otkrio konkretan dokaz života na Mjesecu, koji naizgled nije bio samo naseljen, već apsolutno prepun života. Članci, navodno prepisani iz publikacije pod nazivom Edinburgh Journal of Science, tvrdili su da su na Mjesecu otkrivene mnoge vrste nevjerojatnih životinja i entiteta, kao i bujna vegetacija, oceani, šume i brze rijeke, pa čak i inteligentna civilizacija letećih humanoidnih šišmiša.
Kad se pojavila serija članaka, ljudi su bili oduševljeni i svi su gledali prema mjesecu i zamišljali kakva su čuda tamo gore, pa čak i takve neposredne znanstvene ustanove kao što je Sveučilište Yale, sve su ih namamili članci, ali kao što ste nema sumnje do sad već pretpostavili, radilo se o prevari. Grant je bio potpuno izmišljeni lik, a cijela stvar bila je samo satira ideje o životu na mjesecu i promidžba novina koja je povećala prodaju Sun-a u nebo, kao i popularizacija reportera Richard Adams Locke-a. Čak ni Herschel nije imao pojma da se njegovo ime koristi za takav štos, iako ga je isprva činilo vrlo sretnim. Ono što se dalje nazivalo "Zvjezdana prijevara Velikog Mjeseca" imalo je i druge posljedice, poput mnogih ljudi koji su odbijali vjerovati da je riječ o prijevari čak i nakon što je list priznao da je bila riječ o reklamnoj kampanji, pozivajući se na zavjere, kao i niko drugi osim Edgara Allena Poea. On ih je tužio za plagiranje njegovog djela Neponovljiva avantura jednog Hansa Pfaalla.
Iako je sve to bila prijevara, u javnosti je još uvijek bilo izrazito uvjerenje da život postoji na Mjesecu i mašta mnogih je bila probuđena. Hoax ili ne, bilo je ovo doba u kojem je bilo posve razumno pretpostaviti da biološki život postoji na Mjesecu, a Herschel i njegov otac William Herschel radili su na pokušaju otkrivanja i dokumentiranju takvog života. Doista, William Herschel je 1778. godine bez ironije ili satire ozbiljno tvrdio da je otkrio gradove na Mjesecu. Nedugo nakon otkrića Velikog Mjeseca, 1838. godine postojala je i tvrdnja popularnog pisca astronomije Thomasa Dicka da je koristio teleskop kako bi utvrdio da "Mjesec nastanjuju racionalna bića i da je njegova površina manje ili više prekrivena vegetacijom, te da nije različita od naše vlastite Zemlje. ”1846. godine iz knjige Mladi astronomer postojala je i tvrdnja da je na Mjesecu postojao život. Znanstvenici su nastavili izjavljivati takve tvrdnje do duboko u 20. stoljeće, i sigurno je još uvijek bilo ljudi koji su vjerovali da ćemo tamo naći vegetaciju i vanzemaljce kad misija Apolo napokon sleti tamo (ili ne, ovisno o vašem kutu). Doista, čak je i Carla Sagana zabavljala misao o nekom obliku života na Mjesecu sve do misije Apolo, čak je i obučavao astronaute o tome što učiniti ako se tamo nađu u biološkom materijalu i uspostavljajući karantenske postupke za bilo kakav kontakt s organskim materijalom, pa čak i nakon što su misije otkrile da je to beživotna stijena, nagađalo se da tamo može postojati nekakav organizam.
Iako danas sve više i više razumijemo mehanizme svemira, planeta i mjeseca, ipak sve više raspravljamo i o tome da li tamo gore negdje ima života. Nadam se da vam je ovaj članak barem malo dao do znanja od kud je sve ovo pokrenuto, da ste barem na trenutak doživjeli romantičarsko vrijeme kad je sve bilo moguće, pa tako i bujan život na mjesecu.
To je označilo početak naše čežnje da posegnemo iznad vlastitog planeta u svemir i izvan njega, da vidimo kakve nas zadivljujuće znamenitosti čekaju i da li je Mjesec imao ili da li je ikada imao organski život kakav poznajemo, i to je jedno od temeljnih poglavlja o našoj vrsti. Želja da izađemo preko novih horizonata i povežemo se s drugim životom u ovom hladnom svemiru oko kojega se vrtimo, trenutno potpuno sami.
Comments powered by CComment