''Teorije'' zavjere
David Icke: BARACK OBAMA – CAR JE GOL - 1.dio
06 Srp 2009Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: ''Teorije'' zavjere
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 10659
Prošla tri tjedna gledao sam, u nevjerici i očaju, kako velik broj ljudi diljem svijeta, uključujući mnoge koji bi trebali imati kvalitetnija saznanja, biva nasamaren pitalicom zvanom Operacija Obama.
Čak sam i od ljudi kojima teme zavjera nisu strane čuo izjave tipa: „Pa, dobro, on barem nije Bush” i „Pa, on barem ulijeva svojevrsnu nadu”.
Ne, on nije Bush – on je potencijalno mnogo opasniji. I, što vam vrijedi „svojevrsna nada” ako počiva na laži? U stvari, kakve vajde od „nade” uopće?
Obamina supruga Michelle, koju ne bih upitao koji je dan u tjednu ni da radi u tvornici kalendara, rekla je da „s nadom sve počinje i završava”. Kakva glupost. Nada je emocija bez značaja jer njeni plodovi zriju uvijek u budućnosti i, po definiciji, nikad u SADAŠNJICI. Nada je poput vožnje na vrtuljku: ma koliko brzo se vrtili, nikad se ni za milimetar ne možete približiti osobi ispred sebe. No, glavna je zamisao uvjeriti vas da ostanete na konju, unatoč neizbježnom razočaranju, u „nadi” da će se stvari jednom promijeniti. Ali promijeniti se neće, jer sam sustav je osmišljen tako da promjenu spriječi.
Na takav se način „nadom” koriste hulje i podlaci – prihvatite sranja koja vam dajemo sada, u „nadi” da će sutra biti bolje (a znamo da neće). Barack Obama je pribavljač „nade” jer njegovi gospodari žele da ljudi prihvate ono što im se servira sada u nadi da će jednom doći bolja vremena...
Samo vi učinite ono što mi tražimo, ups, oprostite, ono što Barack traži, i on će vas zauzvrat nadahniti nadom da sve ide kako treba, pravac - Obećana zemlja. Naravno da onamo ne ide, ali, dok vi to shvatite, bit će već prekasno.
Manipulatore plaši mogućnost da ljudi odbace nadu kao projekciju nekakve buduće, možda nikad ostvarene vizije i počnu zahtijevati pošten odnos, pravdu i slobodu sada. Kako bi izbjegli takvu noćnu moru, ta stremljenja moraju postavljati kao primjer nečega čemu treba težiti, ali ne doista i ostvariti. Na taj način njihov čovjek – Obama - prodaje „nadu” kao tehniku odvlačenja pozornosti, zadržavanje statusa quo, čime mase odvraćaju od pobune.
Nemamo zaposlenje, nemamo hranu na tanjuru a stan nam je pod ovršnim postupkom, ali barem imamo „nadu”. Super, odmah mi je lakše.
„Mamice, ja sam gladan. Mogu li, molim te, pojesti malo nade?”
„Baš mi je žao, zlato, nadu danas nisam skuhala, pa znaš da nadu uvijek ručamo sutra.”
„Hoću li onda, mamice, stvarno ručati sutra?”
„Pa, možemo se tome nadati, srećo, ali nakon što sutra svane, toplo se možemo nadati da ćemo ručati prekosutra.”
I vrzino se kolo nastavlja. Tako „nada” funkcionira. Ili ne funkcionira.
Obamina omiljena mantra je „promjena”. Doista, njegova rekordno bogato financirana kampanja zasniva se na jednoj riječi – promjena. Takvom se tehnikom služio Bill Clinton i mnogi drugi: vrlo je djelotvorna jer sustav osigurava da većina ljudi, u ovom ili onom trenutku, bude nezadovoljna stanjem stvari. Dakle, kada vam se status quo ne sviđa „promjena” može biti obećavajuća poruka, čak i ako, poput Obame, ne kažete što ta promjena znači.
Od presudne je važnosti po njegov uspjeh, i po uspjeh njegovih kontrolora, to što nikada nije konkretno rekao na što se odnose njegove poštapalice – „nada”, „promjena kao i još jedan okidač iz repertoara programa za kontrolu uma, „vjerovanje” – u smislu vođenja politike i načina na koji će se sve to odraziti na društvo općenito. Nadati se čemu? Promijeniti što? Vjerovati u što?
Konkretni odgovori na ta pitanja imali bi pogubne posljedice po Obaminu popularnost.
MASOVNA KONTROLA UMA
Od kasnih 1990-ih naovamo pomno proučavam vojne/vladine programe i tehnike kontrole uma, a „fenomen” Obame najočitija je operacija masovne kontrole uma koju ste ikada imali prilike vidjeti.
Srž plana je da se Obamu učini središtem svega čemu se nadate, u što vjerujete i što želite promijeniti. Stoga je njemu osobito stalo da se ne zadržava na potankostima onoga što misli pod „nadanjem”, „promjenom” i „vjerovanjem”.
Međutim, ja vam mogu reći što te riječi znače u kontekstu pitalice o Obami. One znače što god vi odlučili da znače ili što želite da znače. Željelo se postići da sve što vi predstavljate projicirate na njega, i da se on time prometne u simbol vas i vašeg načina gledanja na svijet.
Spominjanje konkretnih stvari naudilo bi scenariju tipa „ja sam ono što želite da budem” i zato nikakvih potankosti nema, isključivo - „nadanje”, „promjena” i „vjerovanje”. Oni ne žele da se Obamu doživljava samo kao „Spasitelja”; oni žele da vam on bude Abraham Lincoln, J. F. Kennedy ili Buddha – bilo tko s kim se možete poistovjetiti, jer on je prazna stranica, prazan ekran i prazno odijelo. Obama je vođa tipa ‘učini-si-to-sam’ ili ‘uradi-sam’, projekcija vašeg vlastitog uma. (To jest, u slučaju da i dalje spavate. Ukoliko ste na bilo koji način budni, on vam je otvorena knjiga.)
Nema moćnijeg načina manipulacije ljudima nego da im kažete što žele čuti i da budete „kuš” o svemu što ne bi željeli čuti. Iskusni trgovci su obučeni da u nevezanom razgovoru pogode što njihove mete vole a što ne vole te da sukladno tome prilagode svoj nastup pri prodaji. Tehnika je jednostavna: potencijalnom kupcu kažete ono što ste dokučili da on želi da mu se kaže.
Obama dolazi iz istog takvog tima, ali mnogo većih razmjera, te uz čitavu mrežu savjetnika i kontrolora vrlo vještih u manipuliranju umom, mišljenjem i postupcima.
U Obaminom recitiranju unaprijed napisanih, posebno za nj osmišljenih govora nema one istinske srdačnosti već samo umjetne, one iz „blesimetra”. Njegova patvorena ali uvjerljiva srdačnost proizlazi iz upornog vježbanja i klintonovske sposobnosti da „nešto kaže kao da u to zaista i vjeruje”. Takva govornička umješnost nadilazi puku glumu, a istu je obuku prošao i Tony Blair.
No, odmaknete li se korak unazad i pogledate te ljude pomno i objektivno, brzo ćete uočiti tehnike kojima se svjesno služe. Najlakše je prozreti Blaira: po načinu kako izgovara pojedini redak, zastaje usred rečenice radi dramskog efekta i spušta pogled hineći emocije. Obama je nešto vještiji, ali – koliko sam ga ove godine uspio pratiti – ne mnogo.
Vidi se kako grozničavo razmišlja okrećući glavu sad lijevo, sad desno, između više ekrana blesimetra, a zatim gleda ravno u donji dio kamere tražeći svoje udarne poruke. Govornici koji govore iz srca to ne čine; previše su udubljeni u ono što osjećaju i govore a da bi i načas pomislili kamo gledaju ili kako neku rečenicu izgovaraju.
Na televiziji sam radio više od deset godina i često sam čitao sa blesimetra dok mi je redatelj govorio u slušalice u koju kameru trebam gledati. Od početka 1990-ih često iznosim svoju istinu za govornicama diljem svijeta. Tako da po govoru tijela mogu razlučiti naučeno nizanje rečenica s blesimetra i govor iz duše, bez napisanog scenarija. Ponavljam, Obamini govori potječu iz blesimetra, a ne iz srca.
OBAMA JE MNOGO OPASNIJI OD BUSHA
Obamini govori su mješavina tehnika za kontrolu uma i neuro-lingvističkog programiranja ili NLP-a, i pomno su razrađeni da usade vjerovanja i dojmove u um gledatelja. Kao što stalno naglašavam, ovaj cirkus oko Obame je uvježbavanje masovne kontrole uma, što se pokazalo vrlo uspješnim zato što mnogi ljudi žive u neprestanom stanju transa. Navodi me to na usporedbe s nacističkom Njemačkom, fašističkom Italijom i sličnim režimima tijekom povijesti.
Obama ne mora izgledati kao Hitler, niti zvučati kao Hitler, ali teme su navlas iste. Njemačka se 1930-ih, osjećajući teške posljedice Prvog svjetskog rata, nalazila u groznom stanju u ekonomskom i vojnom smislu, pod bremenom ratne odštete koja je toj zemlji nametnuta 1919. godine Versajskom „mirovnom” konferencijom, kojom su pak iz sjene upravljali Rothschildi i Iluminati. Iz sveopćeg kaosa izronio je čovjek kojeg su Nijemci tada doživljavali gotovo isto onako kao što mnogi ljudi danas doživljavaju Obamu. Zvao se Adolf Hitler a svojom govorničkom vještinom i retorikom, također popraćenom ritualnim načinom izlaganja zasnovanim na tehnikama kontrole uma, uspio je navesti mase da ga smatraju njemačkim „mesijom”, njemačkim Obamom.
Hitler je obećavao „promjenu”, „nadu” i nešto u što se može „vjerovati” usred posljedica rata i financijskog sloma. Govorio je pred ogromnim skupovima udivljenih sljedbenika te se ubrzo pojavio masovni pokret kao vid potpore Hitlerovoj viziji nove i bolje sutrašnjice.
Kao što ističe pisac Webster Tarpley, fašizam u svojoj pravoj biti nije tek policijska država koju je nametnuo malen broj hijerarhijski visoko pozicioniranih osoba. Fašizam bi se tako mogao manifestirati, ali prvo dolazi na vlast preko masovnog pokreta ljudi koji ne razumiju što ponuđeno im trojstvo – „promjena”, „nada” i „vjerovanje” – zapravo znači. Znaju jedino da im ponešto od toga treba jer, kao i kod Obame, shvatit će to onako kako žele. Tek će kasnije, na svoj užas, vidjeti čemu su dali svoj glas.
Obama je mnogo opasniji od Busha jer on može „prodati muda pod bubrege” onima koji su u transu, dok Bush mlađi to ni izdaleka nije mogao. Bush je bio plitki glupan bez vještina komuniciranja, kojemu su trebale masovne prevare na glasačkim mjestima da bi službeno bio „izabran”. Nikad ne bi mogao biti figura koja bi nadahnula masovni pokret što bi podupirao neku ispraznu „nadu”, „promjenu” i „vjerovanje”, u okolnostima kada ljudi čak niti ne znaju što bi te riječi trebale značiti.
Ali Obama očito može, jer takav je pokret uistinu nadahnuo.
Jedna od „njegovih” (ili njegovih kontrolora) glavnih meta je mlađi naraštaj, baš kao što je bio u doba nacizma i Hitler Jugenda. U skladu s ovom temom, web stranica WorldNetDaily ovaj je mjesec izvijestila:
„Službena web stranica novoizabranog predsjednika Baracka Obame, Change.gov, prvotno je najavila da će Obama ‘zahtijevati’ da svi učenici viših razreda osnovne škole, svih razreda srednje škole i koledža sudjeluju u programima društveno korisnog rada; ali nakon bujice prosvjeda s blogova koji su se usprotivili novačenju djece i mladeži u predložene Obamine grupacije mladih, formulacije s te stranice donekle su ublažene.
Isprva, pod naslovom „America Serves” (Amerika služi), na stranici Change.gov pisalo je: „Novoizabrani predsjednik Obama proširit će nacionalne programe služenja zajednici kao što su AmeriCorps i Peace Corps te će stvoriti novi Classroom Corps kao pripomoć u školama s manjkom učitelja, kao i nove Health Corps, Clean Energy Corps i Veterans Corps (organizacije koje će pojačati kotačiće sustava na području zdravstva, neškodljive energije itd.)
„Obama će pozvati sve građane svih dobnih skupina da daju svoj doprinos Americi, te će razraditi plan kojim će se svake godine zahtijevati 50 sati društveno korisnog rada u višim razredima osnovne te u svim razredima srednje škole i 100 sati društveno korisnog rada tijekom studija”, najavljeno je na toj stranici.
Govoreći u Colorado Springsu u srpnju, Obama je rekao da želi vidjeti „civilne snage nacionalne sigurnosti” koje bi bile isto tako moćne i financijski potpomognute kao i marinci, mornarica i ratno zrakoplovstvo.
Joseph Farah, osnivač stranice WorldNetDaily, napisao je:
„Namjeravamo li stvoriti neku vrstu nacionalnih policijskih snaga jednako velikih, snažnih i financijskih poduprtih poput naših kombiniranih vojnih snaga, nije li to malo povelik zalogaj? Mislio sam da Demokrati općenito smatraju kako SAD previše troši na vojsku.
Kako je moguće da njihov kandidat nastoji stvoriti nekakve masovne ili tajne nacionalne policijske snage koje bi bile čak i veće od kopnene vojske, mornarice, marinaca i ratnog zrakoplovstva zajedno? Misli li Obama ozbiljno kada govori o stvaranju nekakvih domaćih sigurnosnih snaga, većih i skupljih od toga? Ako ne misli, zašto je to rekao? Što je pod time mislio?”
Obama je mislio, zagrebemo li ispod njegovih kićenih riječi, da se njemu ne mili ni mir niti sloboda. On je prikriveni demagog u službi iste sile koja je kontrolirala Busha mlađeg, Clintona, Busha starijeg, Reagana, Cartera, i tako do u nedogled. Razlika je, međutim, u tome da njegova popularnost doseže pretjerane, čak histerične razmjere, gdje će njemu biti oproštene veće nepodopštine nego njima, barem dok masa njegovih hipnotiziranih pristaša ponovno ne progleda. Što bi, dakako, moglo potrajati.
TAKTIKA LOŠEG I DOBROG MOMKA
Kada sam prije mnogo godina radio kao novinar upoznao sam se s tehnikom koju neki novinari žutog tiska koriste kada žele navesti neku osobu da s njima razgovara. Radili su u parovima gdje bi prvi pokucao na vrata neke ojađene obitelji koja nije željela davati izjave za medije. On bi im rekao da je iz novina za koje zapravo nije radio, i ponašao bi se prema njima agresivno i s prezirom, kako bi ih dodatno uzrujao.
Zatim bi otišao a na vrata bi pokucao njegov kolega, koji bi se istinito predstavio i naveo novine za koje piše, te bi se ponašao poput poslovičnog „dobrog momka”. Nastojao bi ih utješiti, govoreći da razumije koliko ih je, vjerojatno, uzrujao novinar što je upravo od njih otišao, ali „budete li razgovarali isključivo sa mnom pobrinut ću se da vam onaj drugi čovjek, i njemu slični, nikada više ne dosađuju.” Članovi obitelji obično bi pristali, a varka bi uspjela.
Gotovo ista stvar događa se na pozornici s Bushom i Obamom. Neokonzervativno „republikansko” krilo Iluminata nadziralo je Busha zadnjih osam godina, odvevši Ameriku u ratove na tuđem tlu te u financijski kaos (loš momak/problem). Sada je „demokratsko” krilo, pod vodstvom zloglasnog Zbigniewa Brzezinskog, dovelo „spasitelja”, Baracka Obamu, da nas izvede iz mraka, uz „nadu” i „promjenu” (dobar momak/rješenje).
Tako ćete i neke svjesnije ljude čuti da kažu: „On barem nije Bush”.
Osim neodređene „nade”, „promjene” i „vjerovanja”, vrlo malen broj ljudi naslućuje kakvu će politiku voditi Obama. Percepcija javnosti nastaje od „slike” koju ta javnost o njemu ima, ili od auto-projekcije, a ne od potankosti, jer Obama se potankostima neće baviti sve dok karte ne budu bačene na stol, pa čak i tada će ih zabašuriti ispraznim riječima.
U javnosti je stvorena „slika” da se Obama protivi ratu, ali - ne, ne protivi se. On kaže da je protiv invazije na Irak, no vidjet ćemo što će poduzeti kada bude ustoličen. Kako čovjek koji zahtijeva da se dodatne trupe, uključujući europske, šalju u Afganistan, može biti protiv rata? Isto je tako rekao da je spreman bombardirati Pakistan i upotrijebiti vojnu silu kako bi spriječio Iran u proizvodnji nuklearnog oružja.
Obama uopće nije protiv rata i, ostvare li se namjere njegovih kontrolora, on će SAD uvesti u još više međunarodnih sukoba gdje će svoje postrojbe slati u smrt, koje će pak u smrt slati svoje mete. I sve će to poticati, svojom blagoglagoljivošću, čovjek crnog lica u tamnom odijelu koji nikada neće otići onamo kamo šalje njih.
(originalni tekst na: http://www.davidicke.com/content/view/18281 )
Comments powered by CComment