''Teorije'' zavjere
Vrhunska tajna se krije na polovima planeta Zemlje: DA LI STE ČULI ZA PATENT BROJ 1096102?
21 Kol 2014Korisnička ocjena: 4 / 5
- Detalji
- Kategorija: ''Teorije'' zavjere
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 27884
Gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, je svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj Federalnoj Agenciji za Patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenje teoriji koja potpuno odudara od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 5. prosinca 1914. Američka Agencija mu je odobrila patent broj 1096102 i izdala znanstveni certifikat o valjanosti teorije.
Prva verzija teorije izašla je kao knjiga na 240 stranica. Osam godina kasnije, isti autor, nastavljajući da prikuplja dokazni materijal iz oblasti astronomije i polarnih ekspedicija, objavljuje novo izdanje knjige na 450 stranica. Godina je 1920.
Naslov knjige je: "Putovanje u Unutrašnjost Zemlje" s podnaslovom "Jesu li polovi zaista otkriveni". Patent, ai knjige, postaju povjerljivom vojnom tajnom. Neki tvrde "najpovjerljiviji" svih vremena.
Sve ovo nam daje povoda da se zamislimo nad vlastitom agresivnošću i sebičnošću. (Bez obzira da li priča o svjetovima u Unutrašnjosti ostaje samo priča i ništa više, ona nas kao takva upozorava da duhovno superiornija bića ne žele s nama dijeliti isti prostor. Dok se emocionalno i duhovno ne pročistimo.)
Ukratko.
U početku, prije 4-5 milijardi godina, Zemlja je još uvijek bila šireća lopta super-vrućeg rotirajućeg plina. Postupno se počela skupljati dok se hladila. Zakoni fizike traže da se plinovi koji se hlade zgušnjavaju. Samo-centrirajući gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte ... ali do određene točke.
(Upravo na ovom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše Planete. Ta teorija govori da se to zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala tečna u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij važi samo za velika svemirska tijela, ponajprije sunca. Ali , to ne vrijedi za tipične planete.)
Drugi faktor je centrifugalna sila. I dok gravitacija nastoji uvuče sav materijal prema centru, postoji i suprotna sila. Centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne ravnoteža. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera polumjera 8.000 milja.
Dalje. Centrifugalna sila ima još jednu karakteristiku koju ne treba smetnuti s uma. Uzmimo primjer vode u kadi. Okupamo se. Dignemo čep. Voda se prazni iz kade. Oko rupe se ubrzo stvori vir (vorteks): prazan prostor s ubrzano-rotirajućim materijalom. Primijenimo isti princip na našu Planetu u doba dok se stvrdnjavala.
Na desnim rotacijskim završecima (danas ih zovemo "polovima"), centrifugalna sila je bila značajno slabija nego na ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržala čvrsti materijal u radijusu od oko 8.000 milja. Sljedeće ka polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1.400 milja pred polarnim regijama.
Zaključak? Prirodnim kompromisom naša Planeta je nastala kao šuplja lopta s polarnim otvorima od 1.400 milja (2.000 kilometara)!
I još dalje. Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta ("unutarnje sunce"). Između zemljine kore i središnjeg sunca je raspoloživi slobodni prostor. Dokazi se ponovno naslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba iu samom središtu rotacije.
(Sjetim se sedamdesetih, dođe Zdravka u posjetu, mi upalimo gramofon na najjače, mama zatvara uši. Kad malo bolje pogledamo gramofon, primijetimo da je u središtu uvijek bilo prašine. Okrenimo gramofon na "78" sve će se razletjeti osim prašine u središtu rotacije . To je ta slaba centrifugalna sila.)
Bazirano na njegovim studijama planetarne nebule kroz observatorijske fotografije, Gardner je zaključio:
- Tvrdi Zemljin omotač je debeo oko 800 milja,
- Polarni otvori su oko 1.400 milja široki,
- Gravitaciono centralno sunce u planetarnom centru je promjera 600 milja,
- Konstantni sudar toplog s hladnim polarnim zrakom uzrokuje stalnu pokrivenost polarnih otvora s višeslojnim gustim oblacima.
U nastavku, ispitivanjem niza polarnih ekspedicija, nametnule su se nove misterije, kao:
- Dramatično poboljšanje klime što se više približava polovima,
- Bizarnost čuvene Aurore Borealis (riječ je o "sjevernim svjetlima"),
- Ekscentrično ponašanje kompasa približavanjem polovima.
- Dramatično povećanje biljnog i životinjskog svijeta približavanjem polovima,
- Kamenje, drveće, prašina, pelud i blato nađeni na vrhovima ledenjaci,
- Anomalijsko ponašanje radiovalova u polarnim regijama,
- Gravitacijski porast izmjeren na polarnom vrhu, dovoljan da održava odvojenost slane i slatke vode,
- Čudna situacija sa sjevernim Eskimima, narodom s unikatnim jezikom, čija oralna tradicija kaže da su potekli iz toplih zemalja, još sjevernije, s konstantnom dnevnom svjetlošću,
- Dubina polarnog mora i jako južno strujanje na Arktiku,
- Perfektno očuvani svježi mamuti pronađeni u ledu.
********
Devetnaestog veljače 1947. admiral Richard Bird je napustio bazni kamp "Arktik" i odletio sjevernije. Godinama nakon toga ostala su nagađanja što se stvarno dogodilo za vrijeme tog povijesnog leta i da li je admiral Bird zaista letio "iza" Pola u Unutrašnjost te se sreo s naprednijim bićima koji su mu dali poruku za čovječanstvo.
Uglavnom, po njegovom povratku u Washington, 11. ožujka 1947. on je stavljen pod striktnu kontrolu medicinskog i vojno-sigurnosnog tima. Nije se oglašavao godinama. Bio je vojnik i ponašao se u skladu s naređenjima.
Iz njegovog, navodno, tajnog dnevnika i objašnjenja uz njega idu sljedeći odlomci:
"Tijekom svog arktičkog ljeta od 1.700 milja" iza "sjevernog pola, radiom je javio da je ispod video, ne snijeg i led, već kopno prekriveno planinama, šumama, zelenom vegetacijom, jezerima i rijekama ... a na proplancima je zapazio čudne životinje koje su ga podsjetile na mamute ...
U siječnju 1956. admiral Bird je vodio još jednu ekspediciju, ovaj put na Antarktik i tamo je ušao 2300 milja "iza" južnog pola. Radio izvješće iz tog doba kaže da je Bird izjavio da je "... naša ekspedicija otkrila ogromno neistraženo novo tlo ... Oblast iza pola je središte velike nepoznanice."
Za desetak dolara se, 45 godina nakon posljednjeg Birdovog putovanja, može naći u prodaji knjiga pod naslovom "A Flight to the Land Beyond the North Pole - Missing Diary of Admiral Richard Bird". Središnji momenat knjige je sljedeća priča:
"Želimo vam dobrodošlicu na našim prostorima, admirale", obratio mi se čovjek kome se iskustvo ogledalo na licu. Sjedio je za dugim stolom. Sklopio je prste i nasmiješio se. Govori tiho i nastavlja: "Pustili smo vas da uđete zbog vašeg karaktera i zbog toga što ste poznati na površini, admirale."
"Na površini?", Zaustio sam.
"Da, vi ste u području Ariane, u unutrašnjosti Zemlje. Nećemo odugovlačiti s vašom misijom i otpratit vas uskoro natrag na površinu. A sada bih vam, admirale, želio reći zašto ste ovdje. Naše zanimanje za površinu je pojačano kada je vaša rasa eksplodirala prve atomske bombe nad Hirošimom i Nagasakijem. To je bilo toliko alarmantno da smo poslali naše letjelice, "Flugelrads", da istraže što je to vaša rasa uradila. "
(Ove letjelice su letjele usporedo i sa savezničkim i nacističkim avionima krajem Drugog svjetskog rata. Obje strane su mislile da su ih poslale suprotne strane kao špijunske avione bez posade. Inače, ova tema se dosta koristila i na TV-u kao nerazjašnjena misterija iz prošlog velikog rata.)
"To je sada, već, povijest. Ali, dopustite da nastavim. Vidite, mi se do sada nismo nikada miješali u vaše rasne i barbarske sukobe. Ali, sada je drugačije. Vi ste ovladali određenim silama koje nisu za čovjeka, atomskom energijom. Naši izaslanici su već poslali poruke silama vašeg svijeta. No, one su se oglušile na naša upozorenja. Vi ste danas izabrani da budete svjedok ovdje kako biste se uvjerili da naš svijet zaista postoji. Kao što vidite, naša kultura i znanost su mnogo tisuća godina ispred vaše rase, admirale. "
"Ali, kakve to veze ima sa mnom?", Prekinuo sam ga.
Njegove oči kao da su duboko prodrle u moj um. Nakon što me studirao nekoliko trenutaka, odgovorio je: "Vaša rasa je dostigla točku s koje nema povratka. Neki od vas bi radije uništili čitav svijet nego se odrekli vlasti i sile kojom raspolažu ... Mi smo vas od 1945. pokušali kontaktirati, ali naši napori su dočekani agresivno ... Na naše letjelice ste pucali ... Sada se, sine moj, priprema velika oluja u vašem svijetu.
Znanost neće nuditi sigurnost. I sve može završiti u općem kaosu ... Ovaj prethodni rat može biti samo uvod u drugi, mnogo opasniji. Odavde, to možemo sagledati mnogo jasnije nego vi ... U daljoj budućnosti vidimo da će, iz vaše ruinirane civilizacije, izaći novi svijet koji će potražiti sigurnost kod nas. Kada dođe to vrijeme, mi ćemo vam izaći u susret i pomoći oživljavanje vaše kulture i rase ... Možda ćete, do tada, uvidjeti besmislenost rata i razaranja ... i nakon toga, vaša znanost i kultura će se posvetiti izgradnji novog početka ...
A ti se, sine moj, vrati na površinski svijet s ovom porukom. "
Čini se da se naš sastanak ovim primakao kraju. Stajao sam za momenat kao u snu ... ali, znao sam da je ovo bila stvarnost. Iz nekog razloga sam se naklonio, iz respekta, valjda. Moji divni domaćini, koji su me doveli ovdje, ponovno su bili s moje strane. "Ovim putem, admirale", pokazali su. Okrenuo sam se još jednom prema "učitelju". Blagi osmijeh na drevnom licu. "Zbogom, sine moj", rekao je. Mahnuo je i naš sastanak je time bio završen. "
Admiral Richard Bird, legendarni istraživač Antarktika i južnog pola, navodno je, u svom dnevniku, pisao o posjeti u unutrašnjosti Zemlje ...
Da li je moguće da bi neka od planeta našeg Sunčevog sustava mogla biti šuplja? Znanstvenici odlučno odgovaraju: "Ne!"
I što to znači "šuplja"? Par stotina kilometara radijusa ili nekoliko tisuća? Zar ne bi takva planeta kolapsirala sama po sebi?
Da bi se odgovor promatrao u drugačijem svjetlu, pođimo od premisa astronoma. Ako pretpostavimo da je neka planeta, recimo Mars, šuplja, slijedi usporedba sa Zemljom. Sa njenom masom i orbitalnim ponašanjem. Masa je određena različitim eksperimentima izvođenim na našoj matičnoj planeti.
Astronomi su polazili od premise da je Zemlja solidna, čvrsta masa. Ako bi Mars doista bio šupalj, onda bi njegova masa bila smiješno mala u odnosu na Zemljinu. Pošto ovo nisu mogli potvrditi, zaključili su da Mars nije šupalj. Niti bilo koja druga planeta ili mjesec.
Obrnimo situaciju. Pretpostavimo da je Zemlja šuplja. U tom bi slučaju odstupanje bilo kojeg drugog nebeskog tijela od Zemljine mase bilo uočljivo. Ali, ta diskrepancija nema. Ergo, onda bi sve nama bliske planete i mjeseci trebali biti šuplji, jer im je orbitalno ponašanje u skladu sa Zemljinim.
Priključimo seizmologiju diskusiji. Ona bi trebala potvrditi da li nam je planeta šuplja ili ne. I, u stvari, seizmologija decidno kaže da centar Zemlje nije u čvrstom stanju. Standardna interpretacija je da mora biti u tekućem. Ali, da li je to samo interpretacija bazirana na netočno pretpostavljenoj masi Zemlje? Uostalom, rezultati bi bili vrlo slični i da postoji šupljina u centru Zemlju koja sadrži samo različite plinove.
VENERA
Još prije 110 godina astronomi su uočili sjajne "polarne kape". Pokušavali su da ovu pojavu vežu za godišnje sezone. Ali, bezuspješno. Venera se jednostavno ponašala drugačije nego sto se predviđalo (zašto li kažu da žene potječu s Venere?).
Pretpostavimo da je Venera šuplja i da ima "unutarnje sunce". Ili, recimo, izvor nuklearne fisije u središtu planete koji, s vremena na vrijeme, izbacuje svjetlost prema polarnim regijama osvjetljavajući ih.
Dr Barletta, jedan od direktora Sekcije za Merkur i Veneru Britanskog Astronomskog Društva pisao je početkom stoljeća o ovom fenomenu. Slično je i sa trenutnim direktorom istoimene sekcije u istom Društvu koji već desetljećima piše o ovom čudnom i rijetkom fenomenu. Njegovi znanstveni papiri upućuju na enormnu šupljinu unutar Venerinih polova.
(Zemljin) MJESEC
Astronomi već dugo u uporabi imaju termin TLP (Transient Lunar Phenomenon). Njime se identificiraju bizarni fenomeni kod kojih plin, vodena para i raznobojna svjetla izlaze na površinu iz unutrašnjosti Mjeseca.
Objašnjenje? Ovo se smatra anomalijama, odstupanjem od "normalnog". Pretpostavimo da je Mjesec šupalj i da ima neku vrstu atmosfere unutar, koja povremeno "curi" kroz otvore i tunele prema van, ka površini ... da bi se vratila natrag silom gravitacije.
MARS
Fenomen "polarnih kapa" na Marsu nije nepoznat široj javnosti. Zadnja izgubljena letjelica ("Mars Polar Lender") imala je zadatak da istraži dostupnost vode na polovima.
ZEMLJA
1. Stali smo kod seizmologije. Zamislimo zemljotres; od epicentra se šire valovi koji se mogu detektirati. Da budemo precizniji: šire se kroz tvrdu masu, zemljinu koru. Zemljotres u Houstonu se ne može detektirati na drugoj stani globusa - negdje oko Indonezije. Razlog? U centru Zemlje nema kore, čvrste mase. I, znanstvenici kažu, centar Zemlje je tečan, a kroz tekućinu se ova vrsta valova ne kreće. Pristalice teorije "Shear waves" tvrde nešto drugo: razlog je to što je centar Zemlje šupalj - ispunjen zrakom i prostorom. A kroz njih se ovi valovi ne mogu pomicati.
2. Slično je i sa "Pulse waves" teorijom. Zvučni valovi se ne šire kroz prostor i zrak, ali se savijaju (kreću) oko Zemljine kore (koja je nalik školjki). I izlaze, znatno oslabljeni, na drugu stranu. Njihova se putanja savija idući od površine prema unutrašnjosti. U jednom momentu, kada naiđu na šuplju unutrašnjost Zemlje, između 103 i 143 stupnja, ne može se detektirati njihovo prisustvo. Oni valovi koji dosegnu izvan 143 stupnja reflektiraju se od površine. Ali su slabiji, jer su morali putovati dvostruko brže zaobilazeći centralnu šupljinu.
3. Nadalje, znanstvena je tvrdnja da je veći pritisak što se ide ka centru Zemlje. I zbog njega centar mora biti tečan i time se opravdavaju efekti gornje dvije teorije.
Ipak, prisjetimo se naših časova fizike. Učili su nas da je centar gravitacije negdje u središtu Zemlje. I pritisak se smanjuje s dubinom kako se centar približava. Sve stvari postaju bestežinske zbog ubrzanja gravitacije u svim pravcima prema masi.
Ima li onda tečne usijane lave u centru planeta ako nema pritiska da je izazove?
4. Vjerojatno glavni dokaz da je naša Planeta solidna, čvrsta masa je njena kalkulirana gustoća. Ona je izvedena iz Newtonove gravitacijske formule koji se koristio Kavendisovom gravitacijskom konstantom. Ona daje Zemlji prosječnu gustoću od 5,5 gm / cc. Stijene na površini Zemlje su gustoće 2,7 gm / cc u prosjeku. Znači da bi se, idući ka unutrašnjosti, moralo nailaziti na sve gušći materijal. U prosjeku, gustoće željeza ili 8,3 gm / cc. Matematički prosjek (2,7 + 8,3 = 10,5 podijeljeno sa 2 = 5,5).
U e-mail-u našoj skupini (1999/1/26.) Vern Atkinsona čitam sljedeće:
"... Cavendish je napravio grešku u kalkuliranju svoje konstante jer tijekom svog eksperimenta nije uzeo u obzir dva seta sile zakrivljene težine. I, umjesto da rezultate raspodijeli na dva seta, on ju je dodijelio samo jednom i krivo odredio gravitacionu konstantu. Korigirana gravitaciona konstanta tako dobiva vrijednost od 1,38 umjesto 5,5. "
Dalje mogu i ja računati. Ako je gustoća Zemlje na površini 2/7 onda se prema unutrašnjosti smanjuje. Pošto je gustoća vode 1,00, slijedi zaključak da je većim dijelom unutrašnjost Zemlje - šuplja! Jer bi tekućina i stijene na površini bile znatno iznad očekivanog 1,38.
5. I, posljednji za danas, prilog zašto bi Zemlja trebala biti šuplja. Kod velikih potresa ustanovljeno je da Ona odzvanja kao zvono s periodom od 54 minuta. To bi mogao biti i finalni dokaz da je Ona i šuplja kao zvono.
********
U sporadičnim, mističnim znanjima Tibeta koji ponekad dopiru do naših ušiju, posebno je mjesto teorijeŠambala. Ukratko, ona kaže:
"Gaja je velikodušna i dobroćudna majka koja štiti svako od svojih stvorenja. Gaja je istovremeno i živo biće i stanica makrokosmičkog organizma koje sudjeluje u evoluciji, a koje mi nazivamo Bogom.
Duboko ispod 800 milja zemjina kore, u središtu u kojem leži centar gravitacije, otvara se unutarnja šupljina. Ona je osvijetljena s solarno-kinetičkom energetskom masom koja je 600 milja široka i emitira radijaciju. U susretu sa unutrašnjom atmosferom ona postaje svjetlost, toplina i život.
Šupljina je radijusa 5800 milja i osvijetljena je konstantnom, blagom, zlatnom svjetlošću koja kreira tropsku klimu koja omogućuje raskoš prirode.
Gajin magnetski polovi se otvaraju u cikličnim udisajima od 24 sata na svakih šest mjeseci. Otvoreno dosežu 1.400 milja i predstavljaju dvije od devet čakri (vitalnih centara) koje Gaja ima. Osnovna čakra je u planetarnom centru, unutar solarnog energetskog nukleusa koji iluminira Unutrašnjost. Ovdje počiva Gajina kosmička moć. Sva sile materije, energije i dimenzije vremena / prostora ovdje imaju izvor.
Preostalih šest čakri su smještene na ekvatorijalnim crtama, 60 stupnjeva jedna od druge. Svaka od njih označava različit aspekt Gajine egzistencije.
Unutar zemlje živi veliki broj bića različitih kultura i tradicija. Oni se razlikuju i po različitom nivou životne frekvencije, koja opet ovisi od dostignutog stupnja evolutivnog.
Pojedine rase okupiraju gigantske pećine i podzemne prostore u Unutrašnjosti, komunicirajući međusobno preko tunela. Ovdje se mogu naći neki poznati gradovi naseljeni bićima s površine koji su emigrirali u drevna vremena. Oni žive na mnogo višoj razini u usporedbi s ljudskom rasom, u perfektnoj simbiozi s planetom i životnim realitetom.
U podzemnim prostorima se nalaze i tajne baze vanzemaljskih grupa. Neke od njih su u kontaktu s okultnim silama na površini zemlje, dok su druge u vezi s Agartinim operativnim sustavom.
Eterični grad Shambhala je najviši izraz ove unutarnje civilizacije koji vibrira na solarnim frekvencijama. Tu se kreativna ideja i astralni program za Gajin evoluciju razvija. Tu prebivaju i najstarija bića, na najvišim frekvencijama, koji posjeduju Sunčevu Gnostičku Svijest. Oni su prvi stanovnici Gaje i stvaraoci ljudske rase. Prethodno su došli sa Sirijusa, a još prije sa Oriona odakle potječe njihova dinastija ... "
Fenomen "sjevernih svjetala", odnosno aurore borealis, se smatra anomalijom. Znanstvena objašnjenja o sudaru sunčevih čestica sa Zemaljskim plinovima je labava. Hipoteza o šupljoj planetarnoj lopti baca drugačije svjetlo na ovaj problem ...
(Semir Osmanagić)
Comments powered by CComment