Tajna društva
Ljudi u crnom
27 Sij 2009
- Detalji
- Hitovi: 11803
Ne zna se tačno ko je prvi koristio taj izraz u zapadnim zemljama, mada se smatra da je to bio Albert K. Bender, iz USA, tamo negdje pedesitih godina prošlog vijeka. Albert je prije toga bio predsjednik jednog biroa koji se bavio istraživanjem NLO’a - International Flying Saucer Bureau (IFSB), kao i urednik jednog manjeg časopisa ("Space Review") na tu temu.
U oktobru 1953 godine, časopis je izdan poslednji put a na prvoj stranici bila je i naznaka kako se radi o poslednjem izdanju. Tu je bilo i par čudnih komentara, kao npr: “urednik časopisa obavješten je iz pouzdanih izvora kako je istraživanje, odnosno, rješenje fenomena NLO ušlo u svoju završnu fazu”.
"Isti izvor od kojeg smo dobili ove materijale sugerirao nam je da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se ti podaci javno i objave."
U nastavku: “Važno obavještenje: Misterija letećih tanjira nije više nikakva misterija. Njihovo porijeklo nam je poznato, međutim, sa viših instanci dobili smo naredbu da informacije o tome ne objavljujemo.”
“Mi smo željeli da objavimo cijelu priču, međutim zbog same prirode informacija, morali smo da odustanemo od toga."
Na kraju je bilo: "Savjetujemo sve one koji se bave ovom tematikom da budu veoma oprezni.”
Nakon toga, Bender je zatvorio biro za istraživanje NLO-a i prestao sa daljim objavljivanjem magazina "Space Review".
Oni koji imaju imalo iskustva u proučavanju kojekakvih tajnih društava, već dobro znaju kako svi oni tvrde da znaju određene tajne, koje isto tako iz određenih tajanstvenih razloga ne smiju javno objelodaniti.
Čak ni apel “budite veoma oprezni” nije bio ništa specijalno novo, osim što je učinio kod onih koji se bave ovom tematikom da se osjećaju još više važnima.
Na kraju krajeva, ko bi to još proganjao one koji gube vrijeme istražujući nešto slično?
Kratko nakon što je zatvorio tu svoju organizaciju i prestao sa objavljivanjem časopisa, Bender je dao jedan intervju za lokalne novine u kome je izjavio kako su ga posjetila tri “čovjeka u tamnim odjelima” i naredila mu da prestane sa štampanjem materijala na temu NLO-a. On je rekao kako su ga ti ljudi “na smrt isprepadali” i da nakon toga nije nije mogao “ni da jede nekoliko dana." Neki od njegovih kolega tada su pokušali da iznude od njega nešto više informacija o tom događaju, međutim, Bender je na sve to samo odmahivao glavom.
Mnogi od onih koji su se bavili istraživanjem UFO fenomena, u to vrijeme, bili su dosta skeptični u vezi ove Benderove priče. Tako su govorili kako su Benderova organizacija kao i časopis bili na rubu kolapsa, te je on izmislio cijelu priču kako bi izbjegao bankrot a da istovremeno ne izgubi i obraz.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo ova priča je dobijala sve više i više kredibiliteta. Neki od Benderovih prijatelja smatrali su da su ona tri čovjeka, u stvari, bili agenti CIA-e ili neke druge vladine organizacije.
Kasnije se već počelo vjerovati kako se ipak radi o natprirodnim entitetima, vanzemaljskog porijekla, jer se isti slučaj počeo dešavati i drugima koji su se bavili ovom problematikom.
Nešto više o onim svojim misterioznim posjetiocima Bender je rekao tek 1963.g. kada je objavio knjigu pod naslovom "Flying Saucers and the Three Men in Black" (Leteći Tanjiri i Tri Čovjeka u Crnom). Knjiga je bila dosta konfuzno pisana sa vrlo malo činjeničnog materijala u vezi samih NLO-a, međutim, materijal kojeg je iznjeo, dao je mnogo više kredibiliteta ovom fenomenu. Bender je tu čak opisao i još jednu sličnu misteriju, tj. govorio je o tome kako nasuprot “ljudi u crnom,” postoje i tzv. “žene u bijelom”, tj. veoma lijepe žene koje nose bijele kostime čvrsto pripijene uz tijelo, a imaju i svijetle, odnosno, blještave oči.
Navodno, razlog što ova stvorenja uvijek i nose naočale, upravo je bio taj da sakriju te “svijetleće oči”.
Većina ljudi u crnom bila je opisana tako da su imali sivomaslinastu boju kože i crnu ravnu kosu, te da su izgledali slično kao “cigani,” odnosno, bili su “orijentalnog” izgleda.
Većinom se radilo o grupi od tri čovjeka koja su se obično vozila u novim, dobro uglancanim autima, uglavnom marke Kadilak. Svjedoci koji su imali priliku da se približe tim autima, tvrdili su kako su oni imali i miris specifičan za nove aute.
Ljudi u crnom su se sami često predstavljali kao agenti CIA ili neke druge vladine organizacije. Imaju i običaj da samo mahnu nekom “službenom iskaznicom”, međutim, nikome nisu davali priliku da provjeri detalje sa tih kartica. Ponekad nose kojekave bedževe sa nepoznatim amblemima, a isto tako na autima im se ponekad mogu vidjeti i određeni simboli.
Sama svrha njihovih posjeta je ušutkivanje ljudi koji su vidjeli NLO-e ili bili u bilo kakvoj interakciji sa vanzemaljcima. Oni uglavnom to rade izazivajući stanje opšte konfuzije kod svjedoka ili im, jednostavno, utjeraju strah u kosti.
Ljudi često poslije takvih iskustava počnu patiti od neke vrste paranoje, te dobiju tendenciju da svrstavaju sve nepoznate osobe iz svoje neposredne okoline u kategoriju “ljudi u crnom”, pa čak i ako ovi ne nose crna odijela i nemaju “svijetleće” oči.
Jedna od glavnih karakteristika ljudi u crnom je da su nepoznatog porijekla i da se neobično ponašaju. To njihovo ponašanje nije karakteristično za ljude a kod ljudi ostavljaju i neku vrstu utiska neposredne prijetnje, odnosno, osjećaja da se nalaze u životnoj opasnosti.
Kao i u svim ostalim slučajevima, kada su vanzemaljci u pitanju, i ovdje imamo problema sa materijalnim dokazima. Čini se da su “Men in Black” (MIB), upravo i dizajnirani za svrhu zaplašivanja svjedoka i zapljene svih materijalnih dokaza o postojanju vanzemaljaca i NLO-a, koji bi se akcidentalno našli u posjedu ljudskih bića.
Tako, prilikom proučavanja ovog fenomena jedino na šta se možemo osloniti to su izjave onih koji su ipak odlučili da pričaju o tome.
Jedan od klasičnih slučajeva dogodio se nadzorniku autoputeva Rex-u Heflin-u, iz Kalifornije. On je tvrdio kako je 3-ćeg augusta 1965, dok je stajao parkiran pored autoputa Santa Ana, nekoliko puta snimio svojim polaroid aparatom jedan nepoznati leteći objekat, dok je ovaj lebdio iznad zemlje.
Nedugo zatim, posjetile su ga neke osobe koje su mu se predstavile kao službenici Komande Sjevernoameričkih Vazduhopolvnih Snaga - North American Air Defense Command (NORAD), te ga ubjedili da im preda fotografije radi daljnjeg ispitivanja.
NORAD je kasnije demantovao da je slao bilo kave službenike kod Rex-a. U svakom slučaju, Rex je tom prilikom dao 3 od 4 fotografije koje je imao. Na jednoj, koja je ostala u njegovom posjedu, lijepo se vidjeo leteći tanjir, međutim, s obzirom da se radilo o snimku napravljenom polaroid aparatom, nije se mogla dokazati njegova autentičnost, jer nije bilo negativa.
Dvije godine kasnije, Rex Heflin je prijavio još jedan slučaj misteriozne posjete. Ovaj put radilo se o osobi koja mu se predstavila kao C. H. Edmonds, kapetan američkih vazduhoplovnih snaga i tvrdila kako je ona bila uključena u istragu Heflinovih fotografija, pa je sada samo došla da ga pita da li ih on želi natrag. Heflin kaže da je za to vrijeme napolju, ispred prozora njegove kuće, stajala parkirana limuzina sa još jednom osobom koja je sjedila unutra. Ta osoba, u autu, kao da je zračila nekom ljubičastom svetlošću. Dok je razgovarao sa kapetanom Edmondsom, radio koji je do tada svirao u sobi počeo je da ima stalne smetnje. Heflin je pretpostavljao da su ga ovi snimali, te je dolazilo do interferencije elektromagnetnih talasa i to je bio razlog zašto je radio krčio cijelo vrijeme, dok je ova posjeta trajala.
U svakom slučaju, Heflin je rekao kako njemu te fotografije više nisu potrebne te ga je tako misteriozni posjetilac napustio “sa znakovima olakšanja na licu”.
Kasnije, kada je Heflin prijavio ovaj incident, istraga je pokazala kako osoba pod tim imenom nikada nije radila za Vazduhoplovne Snage.
Ivan Sanderson, u knjizi "Uninvited Visitors", opisuje slučaj gdje je jedna porodica, takođe nakon viđenja NLO-a, bila posjećena od strane muškarca visine nešto više od dva metra, sa relativno malom glavom, razvijenim grudnim košem, tankim ekstremitetima i bjelom bojom kože. Osoba im se predstavila kao agent jedne osiguravajuće kompanije i rekla da traži nekoga veoma sličnog ocu ove familije i kako se radi o nasljeđu prilično velike sume novca. Posjetilac je samo mahnuo ispred njihovih očiju nekom karticom a zatim, nakon što ju je stavio u džep, skinuo je sako ispod koje se na košulji vidjeo neki bedž, kojeg je ovaj odmah pokrio rukom i sklonio.
Stranac im je postavio nekoliko pitanja koja nisu uopšte bila u vezi sa Nlo-ima a što je u svemu bilo najčudnije, to su bile dvije zelene žice koje su, kako je najstarija kćerka primjetila, izlazile iz njegovih čarapa i na dva mjesta završavale u mišićima noge. Nakon ovog “intervjua” posjetilac je ušao u jednu veliku crnu limuzinu u kojoj su bila još dva čovjeka i limuzina je uskoro nestala u mraku na putu koji je vodio prema šumi. Na automobilu su cijelo to vrijeme svjetla ostala ugašena, iako je bila noć.
U svakom slučaju, osim što “ljudi u crnom” znaju zlostavljati i zastrašivati svjedoke, mnogi od njih su se takođe žalili na mnogo nekih drugih neugodnih fizičkih simptoma koji su ostajali kao posljedica ovih čudnih posjeta. Tu se ubrajaju, recimo, jake glavobolje, gubitak memorije, osjećanje nekog čudnog neprijatnog mirisa.
Još jedna od sposobnosti MIB-a je ta, da imaju sposobnost da se pretvore u koga god hoće, tj. da izgledaju kako god hoće. Tako recimo, John Keel, poznati istaživač NLO fenomena, koji je napisao i dosta knjiga na tu temu, tvrdi da su se ovi u nekoliko navrata pretvarali u njega samog prilikom posjeta nekih svjedoka, te tako kada se on kasnije pojavljivao na njihovim vratima, ovi su bili šokirani tj. nisu mogli da dođu sebi i nisu mu vjerovali da je to on, “jer je već jednom bio”!?
Kasnije su neki od onih koji su bili redovno otimani od strane vanzemaljaca počeli da pronose glasine kako je i pravi John Keel otet, i kako su ga vanzemaljci zamjenili sa jednom replikom, androidom, koji nije više onaj pravi John, mada izgleda isto kao on.
Ljudi su kroz istoriju pokušavali da objasne određene fenomene jezikom, odnosno pojmovima baziranim na vjerovanjima koja su za neko određeno vrijeme bila karakteristična. Ako uzmemo u obzir srednjovjekovne priče o susretu ljudi sa kojekakvim demonima, možemo vidjeti kako su često đavoli takođe bili “ljudi” koji su bili obučeni u crno. Imali su sposobnost da promjene oblik, da izgledaju kao neko ko je veoma blizak žrtvi, a isto tako da uzmu izgled kojekakvih anđela i svetaca. Mnogi od onih koji su tvrdili da su sreli đavola, žalili su se i na cijeli niz nekih drugih popratnih simptoma, koji su slični onima koje danas imaju ljudi koji su imali posla s “ljudima u crnom”.
Na Haitiju, domoroci vjeruju u postojanje jedne grupe veoma zlih “čarobnjaka”, koje oni nazivaju "zobops". Tako Haićani kažu da ako ikada vidiš novu limuzinu kako se bez vozaća kreće putem, ona je sigurno pod kontrolom "zobops-a", i najbolje da se držiš što dalje od nje.
Čuveni šaman južnoafričkog plemena Zulu, Credo Mutwa, u jednom intervjuu koji je snimljen i odnedavno distribuiran na video traci pod naslovom “Reptilian Agenda”, tvrdi kako su “Men in Black” poznati i u Africi još od davnina, s tim što su se tamo tek odnedavno “modernizovali,” što se oblačenja tiče. Tako on kaže da su MIB prije nosili mantije sa kapuljačama, a oko tih njihovih mantija bilo je svezano nešto slično konopcu, upravo kako su katolički sveštenici imali običaj da se oblače. Tako on navodi i slučaj jednog svog rođaka, koji je za vrijeme dok je čuvao neki objekat imao priliku da se konfrontira i nesretnim slučajem ubije grey-a, kojeg je zatekao u pokušaju da se uvuče unutra. On je tom prilikom oduzeo od mrtvog grey-a neki “zavežljaj” koji je ovaj nosio sa sobom i kasnije ga odnjeo kući. Ubrzo zatim, bio je posjećen od strane “ljudi u crnom” koju su ga na smrt isprepadali i oduzeli mu sav dokazni materijal.
Da li su, u stvari, oni patuljci, vile, vilenjaci, vampiri, zmajevi itd. iz prastarih narodnih priča ono što danas nazivamo vanzemaljcima?!? Da je moguće da u tim narodnim pričama ima i dosta istine koja je simbolično izražena? Da li su one nastale kao rezultat interakcije ovih entiteta s ljudskim bićima, kroz našu istoriju?
U davnašnjim vremena većina ljudi su vjerovali u đavole i kojekakve “sile mraka”, dok danas malo ko vjeruje u stvorenja koja dolaze ovamo iz svemira ili iz neke druge oblasti postojanja. Poznato nam je da su ljudi u srednjem vijeku sasvim ozbiljno uzimali đavole, pa su tako mnoga ljudska bića završila na lomačama pod optužbom da su bili opsjednuti đavolom ili u nekom “dosluhu” s njim.
Danas, bilo ko da se odluči da prijavi jedan ovakav slučaj susreta sa «ljudima u crnom» može se susresti samo sa nevjericom, a velike su šanse da će biti i ismijan ili proglašen ludim. Ovakve priče se i od strane medija smatraju suviše bizarnim, tako da će oni rijetko objaviti tako nešto. Do sada su takve stvari bile najčešće objavljivane samo u magazinima na temu UFO, tako da je ipak mnogo ljudi čulo nešto na tu temu, mada većini njih nisu poznati svi detalji ove problematike. Danas mnogi asociraju taj pojam sa popularnim filmom "Men in Black," mada taj film nema nikakve veze sa samom suštinom ove teme. Činjenica jeste da su agenti određenh tajnih agencija američke vlade pokušavali u mnogo navrata da kopiraju neke aktivnosti vanzemaljaca, kako bi izazvali konfuziju kod ljudi, međutim ta praksa je imala veoma ograničene rezultate.
Jedan od incidenata koji je dobio nešto publiciteta bio je slučaj “kidnapovanja” Betty i Barney-a Hill-a. Ovaj bračni par vraćao se kući u Portsmouth, New Hampshire, autom iz Kanade u noći 19 septembra 1961.g. Kada su se našli na jednom izolovanom dijelu puta, vidjeli su iznad sebe nešto što je ličilo na leteći tanjir. Nakon toga usljedila su dva “prazna” sata u njihovom životu, u toku kojih im nije bilo poznato šta se dešavalo s njima. Nisu se mogli sjetiti ničega od momenta kada su vidjeli UFO pa do onog momenta, dva sata kasnije, kada su se našli u autu na istom putu, samo nekoliko kilometara dalje od onog mjesta gdje su primjetili leteći tanjir. Mjesecima nakon tog događaja oba bračna partnera patila su od raznih psihičkih tegoba, te su se na kraju obratili jednom psihijatru, koji ih je hipnotisao. Pod hipnozom, Hill-ovi su opisali cijeli slučaj abdukcije, tj. kako su bili kidnapovani od strane vanzemaljaca i prebačeni na neindentifikovani leteći objekat.
Betty i Barney nisu ni imali namjeru da o svemu tome javno pričaju, međutim, pisac John Fuller se zainteresovao za njihov slučaj te je on, nakon jednog dubljeg proučavanja ovog događaja, objavio i knjigu "The Interrupted Journey" (“Prekinuto Putovanje”).
Iako je autor na nekoliko mjesta u knjizi sugerisao kako bi se moglo raditi i o halucinacijama, odnosno, snu, kod većine čitalaca ostao je utisak kako se ovdje radilo o jednom istinitom događaju.
Entiteti koji su navodno kontrolisali taj svemirski brod teško da se mogu svrstati u “ljude u crnom,” mada su Barney i Betty opisali jednog od kidnapera kao "Irca sa crvenom glavom", za jednog drugog su tvrdili da je nosio crni mantil, te da je imao crnu maramu omotanu oko vrata. Ostali entiteti na brodu su večinom odgovarali opisu greys-a.
Pod hipnozom, Hill-ovi su nacrtali i skeč “vođe” otmičara. Radilo se o insektoidnom obliku lica sa dugim i tankim ustima, kao i velikim kosim očima.
Za razliku od mnogih knjiga na temu interakcije vanzemaljaca sa ljudskim bićima, “The Interrupted Journey” je bila veoma ubjedljiva. Čovjek stiče utisak da su, kako pisac, tako i Barney i Betty Hill, sasvim inteligentni, pošteni i iskreni ljudi koji jednostavno vjeruju kako je sve ono što je ovdje opisano istinito.
Tako je u našoj novijoj istoriji ovo bila prva od knjiga u kojoj je iznesen koncept u smislu da NLO mogu da se prizemlje, da vanzemaljci mogu da kidnapuju obične ljude, da ih izlože nizu ponižavajućih i brutalnih laboratorijskih istraga a onda da im izbrišu sjećanje na sve to, što na kraju ostavlja kod žrtava cijeli niz psihičkih posljedica.
Da li smo pod kontrolom bića koja imaju sposobnost da zamagle ljudski um, pa možda i da ga programiraju? Na jedno ovakvo pitanje svaki pojedinac bi trebao posebno da odgovori ali tek nakon jednog dubljeg istraživanja ove tematike.
Kada ljudi prijave ovakve slučajeve, oni se već tada mahom nalaze u jednom narušenom psihičkom stanju. Oni koji ih saslušaju često posumnjaju da je priča koju su čuli atribut narušenog psihičkog stanja osobe od koje su je čuli, međutim, ne pada im napamet da je psihičko stanje te osobe narušeno upravo kao posljedica njene interakcije sa vanzemaljcima.
Klasičan slučaj intervencije ljudi u crnom izgleda otprilike ovako: kratko nakon što čovjek, kao slučajni svjedok ili istraživać, vidi ili ima neku vrstu interakcije sa NLO ili vanzemaljcima, - dobije posjetu. To se najčešće događa odmah, neposredno nakon incidenta, dok se o tome još ništa javno nije čulo. Ukratko rečeno, ne postoji šansa da su posjetioci već prethodno mogli da čuju o tom incidentu uz pomoć normalnih sredstava informisanja a uvijek posjeduju sve podatke, uključujući imena i adrese svih onih koji su imali bilo kakvog učešća u tom incidentu.
Žrtva je skoro uvijek sama kod kuće za vrijeme posjete. Posjetioci, obično trojica, stižu u velikom crnom autu. U Americi, to je najčešće Kadilak, ali rijetko kada najnoviji model. Iako stari tip auta po datumu proizvodnje, auto izgleda kao da je tek proizveden, pa ima čak i onaj “miris” novog auta. Ako neko uspije da zapiše broj tablica jednog od takvih auta, kasnije se redovno ispostavi kako se radi o broju koji ne postoji.
Posjetioci su skoro uvijek muškarci, samo u rijetkim slučajevima među njima se nalazi i jedna žena. Po izgledu se najčešće uklapaju u stereotip agenata CIA ili neke druge tajne obavještajne službe. Nose tamna odijela, tamne šešire, tamne kravate, tamne cipele i čarape, dok uvijek imaju na sebi bijele košulje. Svjedoci uvijek tvrde da njihova odijela izgledaju kao nova tj. kao da su tek kupljena. Njihova lica su većinom opisivana kao “orijentalnog” izgleda sa kosim očima.
U jednom slučaju, čovjek u crnom je navodno imao na usnama i svijetli karmin! MIB su generalno opisani kao bezizražajni, nesposobni da pokažu bilo kakvu emociju, pokreti su im ukočeni, odnosno, trapavi. Odaju utisak hladnoće, formalnosti ili prijetnje. Ne pokazuju nikada neku toplinu ili srdačnost, čak kada se i ne ponašaju neprijateljski. Svjedoci često upućuju na to kako njehovi posjetioci nisu imali karakteristike ljudskih bića, osim samo po izgledu, tj. kako se u suštini, ne radi o ljudima.
Neki od njih pokažu kojekakve identifikacione kartice, međutim, većina ljudi ni ne zna kako izgledaju orginalne legitimacije CIA ili neke druge tajne službe, tako da te kartice i nisu od nekog većeg značaja, osim što kod čovjeka treba da ostave utisak kako se radi o posjeti agenata neke zvanične organizacije.
Posjetioci ispituju, upozoravaju a često i prijete. Sam incident im je već prethodno poznat do nasitnijih detalja. Govore perfektno, odnosno, kako svjedoci često sami kažu – “previše perfektno”, bez ikakvih gramatičkih grešaka i sa savršenom intonacijom.
Ove čudne posjete najčešće završavaju prijetnjom svjedoku ili žrtvi incidenta da ukoliko ovaj bude javno govorio o tome, njemu ili nekome iz njegove uže porodice desiće se “nešto strašno”. Često se slične posjete i prijetnje upućuju i onima koji istražuju ovu tematiku a nisu prethodno lično imali priliku da se sretnu sa vanzemaljcima.
Međutim, ima dosta i slučajeva koji nisu toliko klasični, odnosno, stereoptipni. Jedan od njih dogodio se doktoru Herbertu Hopkins-u, iz države Maine, USA, u septembru 1976 g. kada je uz pomoć regresivne hipnoze pokušavao da riješi jedan slučaj abdukcije od strane vanzemaljaca.
Jedne večeri, nakon što su njegova žena i djeca izašli napolje, nazvala ga je telefonom jedna osoba koja mu se predstavila kao potpredsjednik Organizacije za Istraživanje UFO Fenomena iz New Jersey-a, te ga pitala da li ga može posjetiti u vezi diskusije nekih detalja, na temu slučaja kojeg je on upravo istraživao.
Dr Hopkins se složio s tim, što je na na kraju krajeva u to vrijeme bilo i prirodno. Nakon što je spustio slušalicu, doktor Hopkins je otišao do vrata da upali vanjsko svjetlo kako bi njegov posjetilac lakše našao put od parkirališta do kuće, međutim, ovaj je već tada bio na vratima. "Nisam vidjeo niti čuo bilo kakav automobil, rekao je kasnije Dr Hopkins, a da ga je ovaj čak i imao, nema teorije da bi njime uspio tako brzo da stigne od telefona do moje kuće”.
Čovjek koji mu se pojavio na vratima bio je sam, obučen u crno odijelo sa crnim šeširom, crnom kravatom i cipelama a nosio je i bijelu košulju. Kasnije je Dr Hopkins izjavio kako je njegov prvi utisak bio da je ovaj izgledao kao neki – “pogrebnik”. Odijelo mu je bilo novo, perfektno ispeglano bez ijednog nabora. Kada je ovaj skinuo šešir, Dr Hopkins je primjetio kako je njegov posjetilac skroz ćelav, čak su mu nedostajale obrve i trepavice na očnim kapcima. Koža mu je bila bijela kao “kod mrtvaca” dok su mu usne bile jarko crvene. Za vrijeme njihove koverzacije, posjetilac je slučajno obrisao svoje usne sivom rukavicom koju je nosio na ruci. Doktor je nakon toga tada ostao zapanjen jer je tek tada primjetio da je ovaj razmazao karmin na usnama, koje su sada ostale skroz blijede dok su na njegovim rukavicama ostale mrlje od karmina!
Govoreći o svom čudnom posjetiocu, Dr Hopkins je naveo i podatak da mu je ovaj u jednom momentu dao na znanje kako mu je poznato da on (doktor) ima dva novčića u svom džepu, što se ispostavilo kao tačno, te ga je onda zamolio da izvadi jednog od njih iz džepa te se koncentriše na njega dok ga drži u ruci. Kako je doktor gledao u novčić, tako je novčić polako išćezavao dok na kraju nije kompletno nestao. "Ni ti ni bilo ko drugi na ovom svijetu nikada ga više neće vidjeti,” rekao mu je posjetilac.
Nakon nekog vremena diskusije na temu NLO’a, posjetioc je počeo govoriti sve sporije i sporije; - “ostajem bez energije, moram odmah da idem – doviđenja,” - rekao je na kraju, oteturao do vrata pa se jedva nekako spustio niz stepenice. Dr Hopkins je onda vidjeo neku plavičastu svjetlost ispred svoje kuće i u prvom momentu pomislio je kako se radi o farovima automobila koji je pripadao njegovom gostu, međutim, stranac je nestao a da se nije čuo zvuk motora auta, odnosno, doktor na kraju krajeva nije uspjeo ni da vidi ikakav auto.
Kada su se doktorova žena i djeca vratili kući, zatekli su ga kako sav rasijan sjedi za stolom na kome je ležao pištolj, dok su cijelo vrijeme svjetla u kući treperila, palila se i gasila.
Kada su kasnije izašli napolje ispred kuće, na mjestu gdje je posjetiočev auto trebao da bude parkiran pronašli su par čudnih otisaka ali to nisu bili tragovi guma automobila, niti su se nalazili na mjestu gdje bi točkovi auta normalno bili. Sutradan su ti misteriozni tragovi već bili nestali.
Neko vrijeme nakon ove posjete u doktorovoj kući su se događali kojekavi bizarni incidenti.
Doktora Hopkinsa je ova posjeta toliko potresla da je postupio upravo onako kako mu je stranac i naložio, tj. izbrisao je sve trake sa materijalom kojeg je snimio za vrijeme svog istraživanja slučaja abdukcije i prestao je sa svakom daljom istragom.
Čini se da “MIB” imaju sposobnost materijalizacije u našoj ravni postojanja i da se tu radi o vještačkim stvorenjima koja su poslana od strane “kontrolnog sistema,” iz druge ravni postojanja (4-tog denziteta), kako bi se zataškali određeni slučajevi koji bi mogli navoditi na pomisao ili dokazati postojanje tog kontrolnog sistema, kao i samu suštinu manipulacije ljudskim bićima.
U svakom slučaju, čini se da u poslednje vrijeme, broj ovakvih slučajeva je mnogo manji nego prije.
Da li se kontrolni sistem trenutno više oslanja na elektronsku kontrolu uma ljudi ili su sada zadovoljnji sadašnjim stanjem svijesti ljudske populacije na zemlji u ovoj tački vremena-prostora, te im takve intervencije nisu više potrebne?
~~~~~~~~~***~~~~~~~~
Na kraju ću još da dodam i jedan izvod iz materijala na ovu temu dobijenog od strane grupe “Quantum Future School,” uz pomoć čanelinga.
(Kontakt: Kasiopejci – “bića OPD tipa iz 6-tog denziteta”)
Seansa održana: 19-11-94
…
Q (Question - Pitanje): (L) Ko su one individue koje nazivaju "Men in Black"?
A (Answer – Odgovor): Lizard projekcije (Projekcije reptoida, prim.prev.)
Q: (T) Da li to znači da oni samo projiciraju lik nekog bića?
A: Da.
Q: (T) MIB (Ljudi u Crnom) onda nisu realni, govoreći fizičkim pojmovima?
A: Djelomično tačno. Vi tu tehnologiju ne možete da razumijete, međutim, ako hoćete mi ćemo vam je pokušati objasniti.
Q: (L) Naravno da hoćemo. Molim vas da nam to objasnite.
A: Dobro. Pripremite se. Prvo moramo pojasniti “putovanje” kroz vrijeme zbog toga što su ta dva koncepta jedan s drugim u veoma bliskoj vezi. Prvi korak je da se vještačkim putem inducira jedno elekromagnetno polje. Time se otvaraju vrata između dimenzija jednog realiteta. Nakon toga misli učesnika se kanaliziraju kako bi se pristupilo tom kanalu koji veže dva realiteta. Elektroni moraju biti pravilno aranžirani u smislu određenih talasnih frekvencija. Onda ta trijaža mora da se pošalje kroz “zavjesu” između tih realiteta kako bi se balansirala percepcija na svim nivoima denziteta.
Q: (L) Od čega se sastoji ta “trijaža”?
A: Trijaža je: 1. Materija, 2. Energija, 3. Percepcija realiteta. To je to narode.
Q: (L) Ko je oteo Betty Andreasson.
A: Grays.
Q: (L) Da li je informacija koju je Betty Andreasson dobila od tih entiteta tzv. “paravan informacija”, pogrešna informacija ili informacija za svrhu dezinformisanja?
A: Sve skupa, a ima nešto i istine.
Q: (L) U slučaju Ann-e Haywood, gdje se kako mi se čini radi o slučaju demonske opsjednutosti, o kakvim se tu entitetima radi, koji su napali tu ženu i njenu familiju?
A: "B" vrsta energetskih anomalija 3-ćeg denziteta, isto kao "poltergajst."
Q: (L) A onaj slučaj opisan u knjizi "The Haunted", u vezi porodice Smurl, sa svim onim fenomenima koji su im se u kući dešavali. Šta je uzrok fenomena u tom slučaju?
A: Isti.
Q: (L) Znači, nijedan od ovih slučajeva nije u vezi sa “vanzemaljcima”?
A: Tačno.
Q: (L) Odakle tolike sličnosti izmešu ova dva slučaja i onog slučaja kojeg je Karla Turner opisala i drugih otmica od strane vanzemaljaca?
A: Sličnosti su stvar interpretacije. Do raznih fenomena kojima je kuća Karle Turner bila izložena dolazilo je usljed njene interakcije Grays-ima i drugima.
Q: (L) Da li se to često događa kod interakcije s Grays-ima?
A: Intenzivna aktivnost tog tipa ostavlja otvorene “kanale” ili “prozore” koji onda omogućavaju raznim stvarima da prođu kroz njih.
Q: (L) Dobro, ko su one stare grdobe koje ulaze u seksualne odnose s ljudima?
A: Poltergajst entiteti.
Q: (L) Šta je to “poltergajst” entitet?
A: Zar to samo po sebi nije jasno
Q: (L) Da li se poltergajst entitet stvara uz pomoć energije iz podsvjesti individue koja doživljava taj fenomen?
A: Interakcija kao i sve drugo između percipiranog i onoga koji percipira.
Q: (L) A šta je, u tom slučaju, percipirano? Da li je to neka energetska konstrukcija, odnosno, energetski sklop, - ili neko stvarno biće?
A: Oboje. Zapamti, Laura, i ti si takođe jedna energetska konstrukcija.
…
IZVOR:
http://www.galaksija.com
Comments powered by CComment