Prepper-iranje
7 stvari koje bi djeca trebala učiti u školi, a ne uče!
03 Tra 2019
- Detalji
- Kategorija: Preživjeti 2012
- Kreirano: Srijeda, 03 Travanj 2019 14:13
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 6443
Jasno se sjećam kako je Sidney Poitier glumio Marka Thackeraya u epskom filmu: "Gospodinu, s ljubavlju". Unajmili su ga da podučava grupu učenika srednjih škola u gradu, ali se ubrzo našao u njihovom životu.
Njegovi učenici nisu bili spremni diplomirati, a kamoli spremni za stvarni život. Tako je Thackeray uzeo stvari u svoje ruke, počevši od toga da ih poštuje, a zatim ih podučava svemu od izrade salate do popunjavanja prijave za posao.
Ukratko, naučio ih je kako preživjeti u stvarnom životu nakon što diplomiraju.
Postoji mnogo toga što bi se moglo reći za model poučavanja koje je Poitier prikazao, osobito kada ga usporedite s onim što se naziva podučavanjem u današnjim školama. Budući da političke korektnosti i rodne studije zamjenjuju tri R(čitanje, pisanje, matematika), studenti danas diplomiraju još manje spremni suočiti se s životom nego klasa nezainteresiranih i neprilagođenih koje je Poitier uzeo pod svoje okrilje.
Što je još gore, naša djeca završavaju školu s malo ideje kako preživjeti katastrofu. U svijetu koji postaje sve opasniji i nestabilniji, najvažnije vještine zanemaruju se u korist političke indoktrinacije.
Ako bi obrazovanje trebalo pripremiti našu djecu da se suoče s stvarnim svijetom, onda postoji niz vještina preživljavanja koje bi trebale biti dio kurikuluma, barem po našem mišljenju. Neke od njih su u prošlosti bile podučavane djeci, dok druge nikada nisu bile dio bilo kojeg “normalnog” školskog kurikuluma.
Ipak, prilično su visoke prilike da će sljedećih nekoliko razreda maturanata trebati ove vještine u nekom trenutku svog života.
1. Vrtlarstvo
Tijekom Drugog svjetskog rata, na ovim prostorima, kao civil ne biste imali nikakve šanse za preživljavanje, bez uzgoja vlastitog povrča(barem su mi bake i dede tako pričali) pružajući što je više moguće vlastitih proizvoda kako bi se hrana koju su uzgajali na vrtovima mogla poslati na frontu vojnicima(barem neki višak iste). Mnogi su to nastavili i nakon završetka rata, neki to rade i danas, što ih čini mnogo neovisnijim od ljudi koji ne rade ništa.
U Americi nekoliko godina prije rata, za vrijeme Velike depresije, ljudi su stajali u linijama za juhu samo da bi mogli pojesti i ostati živi. Razlika između ova dva puta je zapanjujuća. Ipak, danas smo više poput ljudi koji se nisu mogli hraniti tijekom Depresije od onih koji su uzgajali vlastite vrtove. Kod nas je bila slična situacija, barem po pričanjima starijih ljudi.
S obzirom na stanje naše nacionalne ekonomije, velike su šanse da ćemo se suočiti s financijskim kolapsom velikim poput Velike depresije, ako se več i ne suočavamo. Oni koji mogu uzgajati vlastiti povrtnjak moći će se hraniti. Drugi će morati ovisiti o državnim prihodima.
Ali kada nema dostupnih namirnica, večina će ljudi gladovati, mnogi na žalost več i gladuju, samo se o tome šuti u režimskim medijima.
2. Stočarstvo
Prije industrijske revolucije, Austo-Ugarska je bila uglavnom poljoprivredno društvo. Velika većina ljudi živjela je i radila na obiteljskim gospodarstvima, uzgajajući usjeve i životinje. To ih je učinilo samodostatnim, sposobnim da se hrane bez potrebe za odlaskom u trgovinu.
Danas je sve manje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Novootvorena obiteljsko poljoprivredna gospodarstva se bore da prežive, doslovno puko preživljavanje, a većina djece ne zna ništa o životinjama na farmama. Ipak, stočarstvo je osnovna vještina očuvanja života, posebno u slučaju kada se društvo raspada ili se lanci opskrbe zatvore.
Između podizanja povrća u vrtu i uzgoja životinja za meso, nama i našoj djeci bi mogla biti razlika u tome da li ćemo imati hrane ili ne! Što je važnije od preživljavanja? Aha, politička korektnost, da kako sam to samo smetnuo s uma!
3. Baratanje vatrenim oružjem
Za mnoge obitelji na granici ili pograničnim mjestima, jedino meso na stolu bilo je ono što su sami upucali. Iako zemlja više nema dovoljno divljih životinja kako bi nahranila našu rastuću populaciju, mogućnost lova povećava šanse za preživljavanje naše djece.
Ali postoji mnogo važniji razlog da naša djeca znaju precizno gađati: SAMOZAŠTITA. Tijekom velikih katastrofa, gotovo svaka vrsta kriminala naglo raste. Može doći dan kada će se djeca morati braniti.
Kao što kažu, "Kad se sekunde računaju, policija stiže za nekoliko minuta." Ali prije nego dođe taj dan, pronađite instruktora i izbjegavajte gluposti. Tu po Zagrebu je otvoreno nekoliko streljana gdje za relativno male novce vi i vaša djeca možete naučiti osnovne, ali i napredne vještine gađanja iz vatrenog oružja.
4. Pružanje osnovne prve pomoči
Današnja medicina, pa i kod nas je stvarno izvrsna. Napredak je nemjerljiv kroz zadnjih 50-ak godina. Ali čak i najbolji doktori ne mogu pomoči pacijentima, ako ne signu na vrijeme. U mnogim slučajevima, prve su minute najkritičnije i određuju da li će netko preživjeti i kolika će biti trajna šteta zbog nepružanja prve pomoči na vrijeme.
Nepoznavanje osnova prve pomoći doslovno čini obitelj manje sigurnom. Ipak, društvo je to znanje prepustilo profesionalcima. Svako dijete treba znati osnovne vještine prve pomoći, čak i ako je najgora ozljeda s kojom će se suočiti ogrebano koljeno prilikom pada u igri. Stvarno ne razumijem kako pružanje prve pomoči nije dio niti jednog kurikuluma u bilo kojoj školi, barem srednjoj.
5. Suočavanje s posljedicama prirodnih katastrofa
Od svih mogućih katastrofa s kojima se možemo suočiti, najvjerojatnije će to biti prirodna katastrofa. Nigdje na svijetu nije potpuno sigurno. Ako to nije uragan, onda je tornado. Ako nije tornado, to je potres. Ako to nije potres, tada su poplave. Ako nisu poplave, to su mećave...
U prosjeku, svi se suočavamo s nekom vrstom prirodne katastrofe svakih šest do osam godina. Imajući to na umu, ne podučavanje naše djece kako ih preživjeti je neodgovorno. Pa sjetite se samo u kakvoj obući i odjeći ljudi idu na Velebit i koliko ih svake godine strada zbog osnovnog neznanja.
6. Vještine preživljavanja u prirodi
Nešto, što obuhvača sve što je potrebno za preživljavanje u divljini, kao što je pronalaženje i pročišćavanje vode, paljenje vatre i izgradnja skloništa, orjentacija po bilju(mahovina). Nažalost, velika većina našeg društva nema ni najmanju ideju kako to učiniti. Ali u mnogim scenarijima, ove stvari mogu značiti razliku između života i smrti.
Svatko se može naći u situaciji preživljavanja. Jeste li se izgubili u šumi, zarobljeni u automobilu tijekom mećave, ili nasukani na plaži nakon avionske nesreće. Stvar je u tome da se nikad ne zna kada će te problemi pogoditi ili tko će biti pogođen njima. Zato svatko treba znati kako preživjeti u divljini, bez obzira na to tko su i gdje žive.
Mnoge od tih vještina mogu se koristiti i za preživljavanje u urbanim sredinama. Početak požara je početak vatre, bez obzira na to pokušavate li ispeči roštilj za 1.Maj ili zapaliti vatru kako biste preživjeli mećavu. Nevjerojatno je koliko malo ljudi zapravo zna kako zapaliti vatru bez papira i ugljena. Možda bi, ako bi više ljudi to naučilo u školi, manje zimi umrlo od hipotermije, a ljeti bi možda bilo značajnije manje požara po Dalmaciji.
7. Život bez električne energije
Naposljetku, najveći rizik s kojim sesuočavamo je onaj na velikoj nadmorskoj visini, onaj koji bi ugasio električnu mrežu i uništio svu našu elektroniku. Mi smo društvo ovisno o našim uređajima, a naša su djeca još više ovisna od nas. Ipak, ljudi su uspjeli preživjeti tisućljećima bez njih.
Prema izvješću Američke EMP komisije, 90% stanovništva bi umrlo u prvoj godini nakon EMP-a. Ipak, ništa se ne čini kako bi pripremili ili zaštitili našu zemlju od takvog događaja.
Ako Sjeverna Koreja, Iran, ISIS ili bilo tko novi da se pojavi dođu do točke gdje imaju interkontinentalne nuklearne rakete, to bi moglo značiti kraj naše civilizacije. Ne podučavajući našu djecu kako preživjeti takav događaj, predaje ih sigurnoj smrti.
Što bi bilo potrebno?
Nažalost, ove vještine vjerojatno nikada neće biti podučavane u školama. A frustrirajuće je to što ne bi trebalo mnogo resursa za takovu obuku. Iako bi bilo nekih troškova vezanih uz kupnju potrebnih materijala za podučavanje, to ne bi bilo skuplje od provođenja eksperimenata na prirodnim predmetima.
Pravi problem je nedostatak obučenih učitelja. U početku bi dodavanje tih kurikuluma zahtijevalo razmišljanje izvan okvira. Škole bi morale kontaktirati lokalne vatrogasce, policiju, domove zdravlja o kurikulumu i zamoliti ih da podučavaju prvenstveno nastavnike, a onda i učenike. Tada bi učenici imali istinske stručnjake koji bi ih podučavali, a ne samo knjige, a u praksi bi mogli isprobati mnoga ta znanja i vještine. Evo samo u mom susjedstvu se nalazi Grad mladih, koji cijelu godinu zjapi prazan, ogromna površina sa zgradama, kuhinjama, spavaonicama u prirodi, gdje bi se bez bojazni mogla odvijati praktična nastava.
Takve nove generacije koje su prošle makar dijelove ovog bi vjerojatno imale manje problema u disciplini od drugih, čak i kod učenika koji su inače problematični. Učenje praktičnih vještina preživljavanja je zabavno i zanimljivo, i lako može uhvatiti maštu djece koja možda nisu toliko zainteresirana za intelektualna zanimanja.
Ako ništa drugo, to bi im dalo priliku da stanu na svoje noge i steknu samopouzdanje koje je toliko bitno za preživljavanje.
Comments powered by CComment