Kako bi se mogao razvijati život drugdje u Svemiru i kako bi mogao izgledati?
18 Ruj 2019
- Detalji
- Kategorija: Paranormalni blog
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 6711
Šanse da otkrijemo analoge Homo Sapiensu su male, ali može biti vjerojatno da ćemo pronaći prepoznatljive međuzvjezdane rođake ...
Od kolovoza 2019. godine razne istraživačke organizacije na Zemlji otkrile su otprilike 4043 egzoplaneta. Od toga, malo manje od 50 trenutno se smatra potencijalno useljivim - što znači da je život tamo mogao evoluirati ili se već razvio. Riječ je o dalekim svjetovima koji kruže u orbiti "Zlatokose“, na pravoj udaljenosti od zvijezde domaćina koja omogućuje postojanje tekuće vode i temperature umjerene da se ne bi osjećali kao u pećnici ili dubokom zamrzivaču.
Voda je život
Naša jedina referentna točka za život je ono što smo do sada pronašli na Zemlji. Zaista, riječ je o vrlo širokoj raznolikosti, od ekstremofila koji žive pored vrenja podmorskih otvora do preko 10 000 poznatih vrsta ptica. Čini se da je zajednička potreba svih vrsta na Zemlji - voda. Velika većina svega što bismo mogli smatrati životom na našem planetu također koristi DNK kao svoju metodu za pohranu podataka, ali postoje neki virusi koji su sačinjeni samo od RNA molekula. Čini se da je voda ipak univerzalni zahtjev.
Voda je sjajno otapalo; postoji u tekućem, čvrstom i plinovitom stanju po prilično uskom rasponu temperatura na Zemlji. Visoke specifične topline koja pomaže živim bićima u održavanju tjelesne temperature i ima čvrsti oblik (led) koji je zapravo manje gust od tekućeg oblika i zato se smrzava odozgo prema dolje na vodenim površinama, stvarajući izolacijski efekt koji čuva malo topliju, nezaleđenu zonu pod vodom gdje život može i dalje normalno funkcionirati na ona famozna 4C stupnja gdje je ubiti najveća gustoća vode.
Ukratko, voda je očigledno usko povezana s "životnim čudom". Ali opet, to se čini s našeg, priznajmo, ograničenog gledišta ovdje na Zemlji.
Život zaista može trebati vodu da bi nastao. Ako se to dogodi, veća je vjerojatnost da će izvanzemaljski život u mnogočemu nalikovati životu kakav se razvijao na Zemlji. Ako voda nije strogo potrebna, mogućnosti mogu biti gotovo beskonačne kao i sam svemir.
Kako bi mogli izgledati naši kozmički rođaci?
U prošlom stoljeću su široko rasprostranjena razmišljanja o tome koji oblik života može postojati na drugim svjetovima. Smjerovi u kojima se nagađalo uglavnom su spadali u dvije kategorije: Potencijalni životni oblici koji bi se mogli razvijati na temelju znanstvenih podataka o određenoj vanzemaljskoj egzoplaneti i životni oblici koji bi se mogli razviti s obzirom na poznatu granu na drvetu života kakvu pronalaze na Zemlji, postojeću ili izumrlu.
Vanzemaljci na temelju poznatih oblika
Tip vanzemaljca za kojeg neki teoretičari zavjere inzistiraju da je pronađen u olupini kod Roswella spada u kategoriju koja se zove "Greys". U ovom se trenutku njih smatra posebnom vrstom, jer se dokazalo da su oslonac u znanstvenoj fantastici, kao i u javnoj svijesti i intervjuima s ljudima koji tvrde da su ih oteli vanzemaljci.
Zanimljivo je da je podrijetlo pojavljivanja Grays-a očito zemaljsko. Kako ga je prvi put opisao H. G. Wells u članku pod naslovom "Čovjek u milijuntnoj godini", ovo prvo spominjanje zapravo opisuje kako je Wells zamislio da će se ljudi evoluirati za otprilike milijun godina. Dalje je zaronio u ljudsku evoluciju svojim majstorskim djelom Vremenski stroj 1895. godine. Međutim, njegovi Sivi(Morloci) postali su vanzemaljci, nekoliko godina kasnije, prvo kao „Seleniti“ u Prvim ljudima na Mjesecu, a zatim kao Marsovci u ratu svjetova.
Kao takvi, Sivi spadaju u kategoriju stranaca koji bi evoluirali u vrlo sličnom okruženju koje je stvorilo homo sapiense - ono što ćemo u našem kontekstu nazvati "humanoidi". Primjeri toga mogu se naći u Bliskim susretima Treće vrste i Svemiru Zvjezdanih Staza i Ratova zvijezda.
U našim fikcijama skloni smo antropomorfiziranju gotovo svega, od životinja do neživih predmeta. Ta se tendencija širi i na vanzemaljce. Pomaže nam da se odnosimo prema stvarima koje ne razumijemo u potpunosti. Većina vanzemaljaca koje smo stvorili i prikazali u knjigama i na filmu pokazuju humanoidne oblike i / ili ljudske osobine i emocije. Neki od naših najboljih nagađanja pokušavaju prikazati izvanzemaljski život kao zaista drugačiji. Pogledajte: Vanzemaljski film, seriju Vernor Vinge "Požar na dubini", roman Davida Brina "Uplift". Čak i sami najbolji pisci primjenjuju ljudske emocije i ponašanja na svoje izvanzemaljske likove, znajući da kako bismo se brinuli o njima, moramo vidjeti dio sebe.
Kao i vanzemaljci humanoidnog tipa, vidimo i druge zajedničke teme: insektoide, gmazove i ostale sisavce, nabrojimo ih samo neke. Kako je naša vlastita tehnologija napredovala i počeli smo se baviti idejama umjetne inteligencije, nova tema koja se redovito istražuje je izvanzemaljski život koji nije „život“ u tradicionalnom smislu. To bi bili „strojni“, pametni roboti koji djeluju bez bilo kakvih bioloških ograničenja i reproduciraju se beskrajno dok koloniziraju galaksiju. Ova je utrka započela svoj razvoj kao oblik samoironične svemirske sonde koju je prvi zamislio fizičar John von Neumann, ponavljajući se i šireći se kroz zvijezde tijekom stotina tisuća godina.
Vraćajući se biološkoj osnovi, C.M. Koseman, umjetnik i istraživač koji se zanimao za evoluciju i paleontologiju, a čiji je rad predstavljen u knjizi Sve jučerašnje: jedinstveni i spekulativni pogledi dinosaura i drugih pretpovijesnih životinja, razvio je veliki uzorak životinja koje bi mogle evoluirati u svijetu u kojem bića slična puževima potpuno dominiraju u krajolikom:
Način rada u scenarijima poput onoga opisanog u projektima C. M. Kosemana jest projecirati kako se jedna grupa životnih oblika može prilagoditi da ispuni različite uloge za različite namjene svog svijeta.
Vanzemaljci na temelju nepoznatog
Ali tu je i druga strana novčića: Život kakav ga poznajemo na Zemlji samo je jedna verzija onoga što bi život mogao biti, a on je svojstveno jedinstven jer precizna kombinacije elemenata, kvalitete naše orbite, sunca i mjeseca, jedinstveno za Zemlju. Nijedan drugi planet ne bi bio potpuno isti, pa kakav će biti život tamo?
Čini se da je život temeljen na ugljiku najčešći, jer je ugljik četvrti najčešći element u svemiru ako se mjeri spektroskopski, s 4.600 dijelova na milijun. Rangiran malo iznad toga je kisik, s malo više od 10 000 PPM. Gornja dva elementa su vodik i helij, najlakši, koji su se stvarili u prvim trenucima nakon Velikog praska i čine 74%, odnosno 24% barijenske materije u svemiru. Dakle, s obzirom na umjereno vlažan svijet koji nije previše vruć ili previše hladan, i ima zaštitnu atmosferu poput zemljine, većina egzobiologa se slaže da bi život tamo završio s ugljikom.
Jedan je pokrenut fantastičnim zamislima takvih prijedloga: vizije silicijum-aluminijskih organizama - zašto ne bi odjednom silikon-aluminij oživio? - lutajući atmosferom plinovitog sumpora, recimo, kraj obale tekućeg željeza, na nekih tisuću stupnjeva ili više H. G. Wells, "Još jedan temelj života" (22. prosinca 1894.).
Sljedeća dva najčešća elementa koja su čvrsta na sobnoj temperaturi su željezo i silicij. Doista, silicij može tvoriti četiri veze baš poput ugljika, ali ugljik je sposoban primati i druge strukture te može uključiti dušik i kisik u složene molekule. Egzobiolozi smatraju da bi život na bazi silicija mogao biti više moguć na svjetovima visoke temperature za razliku od Zemlje. Na našem planetu postoje neke bakterije koje su sposobne metabolizirati arsen koji je otrovan za sve druge živote. A vjeruje se da je najraniji život na Zemlji metabolizirao sumpor. Život je neprestano izazivan granicama.
Znanstvenici također teoretiziraju da život može postojati u posve neprepoznatljivim oblicima, temeljenim na drugim silama (gravitaciji, jakim i slabim nuklearnim silama), pa čak i drugim sredinama, poput plazme.
Svjetovi koji bi mogli stvoriti život
Prema Planetarnom laboratoriju za stanovanje iz Areciba u Portoriku, otkriveno je trenutno 53 potencijalno naseljena svijeta. Ne potvrđujemo da su useljivi u svakom pogledu - u mnogim su slučajevima jednostavno previše udaljeni da bismo sakupili relevantne informacije suvremenom tehnologijom.
Gotovo 24 svjetlosne godine, ili 125 trilijuna milja, u zviježđu Scorpius, potencijalno je naseljiv egzoplanet Gliese 667 Cc, koji orbitira oko zvijezde crvenog patuljka. S 3,7 zemaljskih masa i ravnotežnom temperaturom znatno iznad smrzavanja, ako planet ima sjajnu atmosferu, onda je to dobar kandidat za život. Međutim, Gliese 667 Cc vjerojatno je uredno zaključan, što znači da se ne okreće oko svoje osi, a jedna je strana zauvijek okrenuta suncu, dok je druga u sjeni. Gusta atmosfera može prenijeti dovoljno topline na stranu sjene, a također održavati dovoljno stabilne temperature na granici svjetla / sjene, da bi život mogao napredovati.
Kepler 186 f udaljen je 500 svjetlosnih godina, samo 10 posto masivniji od Zemlje i otprilike hladan poput Marsa. Budući da smo na Marsu već potvrdili vodeni led, a znamo da temperatura nije previše hladna da bi spriječila neke od najtvrđih bakterija na Zemlji da prežive tamo, ovaj je svijet možda jedan od naših najboljih kandidata.
Drugi snažni kandidat za stanovanje je Kepler 442 b, udaljen 1100 svjetlosnih godina u zviježđu Lyra. Ovaj svijet vjerojatno nije zaključan. Međutim, i Kepler 442 b i Gliese 667 Cc gube bodove za potencijalno stanovanje, jer kontinuirana studija pokazuje da njihove zvijezde emitiraju solarne vjetrove puno jače od našeg Sunca, a to zračenje može ograničiti sve šanse da podrže život.
Doista, kako kaže Andrew LePage u svom vrlo preporučenom eseju:
„… daljnja zapažanja i novi uvidi u svojstva planeta većih od Zemlje doveli su u sumnju neke od ovih početnih optimističkih proglasa…“
Pogledamo li bliže kući, imamo već spomenutog susjeda Mars, kao i Jupiterov mjesec Europa i Saturnov mjesec Enceladus kao potencijalne nositelje izvanzemaljskog života u našem vlastitom Sunčevom sustavu. Ovo su dva vrlo moguća slučaja. Na Marsu može postojati mikroskopski život u samoj "prljavštini" planeta, među vodenim ledom. Mjeseci plinskih divova predstavljaju situaciju u kojoj, iako su površine smrznute, ispod njih postoji potencijal dubokih i mnogo toplijih oceana, u kojima bi život mogao evoluirati i kliziti kroz vječnu noć.
Konvergentna evolucija
Čitav život razvija se različitim preživljavanjem umnožavajućih entiteta.
-Richard Dawkins, Sebični gen
Ovdje na Zemlji "oči" su se razvileu najmanje 40 različitih vremena neovisno o svakoj instanci. Krila su još jedan slučaj onoga što nazivamo konvergentnom evolucijom ili ideje da se, kad postoji specifična potreba, organizam mora zadovoljiti da bi preživio, mora se prilagoditi toj potrebi na način na koji to trenutni oblik dopušta. Krila šišmiša odgovaraju nekim funkcijama ptica ili insekta, ali svaka je varijacija na mnogo načina vrlo različita i razvijala se različitim stazama kako bi napravila životinju koja bi po volji mogla odletjeti u zrak.
Po riječima lika Iana Malcolma u Jurassic Parku, „Život pronalazi put.“
Mnogi astrobiolozi vjeruju da će većina života koje ćemo ikada naći izvan Zemlje biti jednostanični organizmi, zasnovani na grubosti većine svjetova koje smo do sada vidjeli u naseljivim zonama i na činjenici da je život postojao na Zemlji u jednoj ćeliji oko 3 milijarde godina prije razvijanja višećelijskih oblika. Galaksija bi doista mogla vrviti životom, ali većina je vjerojatno mikroskopska.
Ali čim se te pojedinačne stanice počnu udruživati i posebno razvijati neki način seksualne reprodukcije, počelo bi se polagati načelo konvergentne evolucije. Određene funkcije, i stoga bi oblici koji idu s njima biliuniverzalni (kazna namijenjena):
Oči, opet. Većina bi živih bića trebala vidjeti, pa bi se u bilo kojem svijetu gdje je vidljivo svjetlo vjerojatno pojavile oči. Tako je i s drugim osjetilnim organima za miris, sluh, dodir i okus. Morski psi na Zemlji evoluirali su u Lorenzini ampulama kako bi otkrili sićušne električne impulse u mišićima svog pljena.
Sredstva za kretanje. Većina života u svemiru vjerojatno će započeti u moru, zahtijevajući neke vrste flagela, peraje i repove ili glavno tijelo koje može konvulzivno izbaciti tekućinu. Kako život proširuje svoje granice, potrebni su novi načini kretanja: udovi, ticala, krila. Možda postoje oblici kretanja kakve nismo vidjeli ni u jednom organizmu na Zemlji, poput korištenja plinskih mjehura ili čak neke vrste biološki kontrolirane magnetske levitacije.
Usta. Vanzemaljac mora jesti. Osim ako mu ne trebaju usta jer apsorbira hranjive tvari i vodu ravno kroz kožu ili neki drugi čudan organ.
Unutrašnjost tijela postaje sve složenija kako se život na tom svijetu nastavlja razvijati. Može biti potpuno mekana, poput onih oktopija, ili zaštićena egzoskeletom, ili biti kost prekrivena mesom.
Vjerojatno je da će većina višećelijskog života poprimiti više biljnih osobina, jer je to dominantno kraljevstvo na Zemlji. U ovom će slučaju konvergentna evolucija vjerojatno biti nešto manje promjenjiva, jer biljke posjeduju manje funkcija koje zahtijevaju mnoge promjene u obliku. Oni samo postoje, pričvršćeni su na supstrat ili slobodno lebde u tekućini, samo im je potrebna dovoljna struktura da nadvladaju drugi biljni život zbog energije, vode i hranjivih tvari.
Bez obzira na to što ćemo pronaći, bilo da je riječ o pojedinačnoj ćeliji ili plutajućem svemirskom kitu veličine Mount Everest-a koji živi među oblacima plinskog diva, bit će to nevjerojatno vrijeme za otkrivanje i već sam ljubomoran što tada neću biti živ. Znat ćemo da nismo potpuno sami u svemiru. Znat ćemo da među zvijezdama postoje i druga mjesta koja bi nam mogla poželjeti dobrodošlicu ako i kad se ukaže potreba.
Hoćemo li ikada s njima ostvariti neki odnos ili ne, komunicirati na bilo koji način u potpunosti je druga stvar…
Sve poid pretpostavkom da mi prvi otkrijemo njih, a ne obrnuto, jer se cijela ova prića može okenuti jako naopačke za nas ...
Comments powered by CComment