Izgubljene civilizacije
Gdje god dođu,unište!
03 Velj 2017
- Detalji
- Kategorija: Izgubljene civilizacije
- Hitovi: 9132
Semir Osmanagić: Kakvu su karipsku kulturu uništili konkvistadori?
Dolazak Kolumba i Španjolaca u “Novi svijet” započeo je na Karibima. Zna se gotovo sve o tome kako su uništili “domorodce”. Ali, jako se malo zna o životu ove zajednice, njihovim socijalnim i spiritualnim dostignućima.
Kristofer Kolumbo je 12. oktobra 1492. pristao uz obale velikog otoka, danas poznatog kao Hispanjola, gdje su se smjestile dvije danasnje države: Dominikanska Republika (2/3 otoka) i Haiti (1/3 otoka).
FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI OVDJE
Kolumbo je, s posadom, bio prvi Europljanin koji je sreo ljude iz Taino zajednice. Kasnije ih je prozvao “indijancima”. U svom opisu, Tainosi su “visoki, dobrih fizičkih proporcija, vrlo plemeniti i ljubazni.”
I, nastavlja:
“Trgovali su s nama. Davali su nam sve što su imali, I to dobronamjerno. Bilo im je zadovoljstvo da nam usliše želje. Blage su naravi. Ne znaju za zlo. Ne ubijaju, niti kradu. Na svijetu nema boljih ljudi. Vole svoje susjede kao sebe same. Govor im je najslađi na svijetu. Ljubazni su i uvijek se smiju.”
Nakon 525 godina, obilazim područja gdje je Taino zajednica živjela: jug Floride, Portoriko, Dominikanska Republika, St. Thomas, St. Maarten, Bahami…
Španjolski sveštenik Bartolomeo de Las Casas, koji je živio u Santo Domingu (današnjem glavnom domikanskom gradu) je pisao 1561. u svojim hronikama “History of the Indies”:
“Kada sam došao u grad 1508. ostalo je samo 60.000 Indijanaca u gradu. Dakle, od 1494. do 1508. više od tri miliona Indijanaca je nestalo u ratnim sukobima, bolestima, robovanju i radu u rudnicima. Ko će mi u budućim generacijama vjerovati ovo?”
Rukovodeći se njegovim riječima, možemo pretpostaviti da se broj Tainosa na Karibima kretao na nivou od deset miliona. Za razliku od tih procjena iz XVI stoljeća, današnji historiografi, osobito španjolski, svjesno potcjenjuju broj “Indijanaca” i govore o cifri od 100.000 ljudi. Time bi se razmjere njihovih barbarskih akata, nadaju se, znatno smanjile pa gotovo zanemarile.
Osim na pomenutim otocima i Floridi koje obilazim u januaru 2017., Tainosi su živjeli i na Kubi, Jamajki, Trinidadu. Pretpostavlja se da su na ove otoke došli seobama iz Južne Amerike.
Najbolji muzej u karibskom svijetu o Taino kulturi nalazi se na istoku Dominikanske Republike, u blizini grada La Romana. Pola sata vožnje taksijem od centra do zaštićene zone s golf i polo terenima, vilama i apartmanima, alejama s palmama, hotelima i šoping centrima, za bogate i privilegirane. U tom kilometarskom kompleksu je i Altos de Chavon, replika srednjevjekovnog europskog grada. Popločane uličice, crkvica (koju je blagoslovio papa Ivan Pavle II 1979.), amfitetar za 5.000 posjetilaca (kojeg su otvorili koncertom Frank Sinatra i Karlos Santana 1982.). Naravno ono sto privlači moju pažnju je “Regionalni arheološki muzej” otvoren 1981.
***
Tragovi života na karibskim otocima sežu šest hiljada godina u prošlost. Siboni (Ciboney) kulturi se pripisuje da su oblikovali kamene kugle koje su polagali u grobnice preminulih. Kugle su manjih dimenzija, 10-30 cm promjera, oblikovane u vrlo pravilne sfere. Nema objašnjenja zašto baš kamene kugle. Da li su znali za vezu geometrije sfera i energetskih polja?
U Muzeju su vidljive ukrašene kamene sjekire, petroglifi, sačuvani crteži u pećinama, sve dokazi da ovdje nije riječ o primitivnim kulturama koje su se borile za egzistenciju i puko preživljavanje. Umjetnost je neosporno bila sastavni dio svakodnevnog života.
Kameni alati, ali i alati od morskih školjki, su elegantni i pokazuju umijeće procesuiranja biljki, životinja i morskih organizama za ishranu. Ovo pred-tehnološko društvo svojim prirodnim alatima ne pokazuje inferiornost, već jednostavno život u skaldu s prirodom i onim što okolina nudi.
Vješto su pravili drvene kanue koji su mogli nositi od dvije do sto pedeset osoba, ovisno o dimenzijama i namjeni. Spretni kao ribari, lovili su na nekoliko načina. Pravili su ribarske mreže od pamuka i palminih listova s kamenčićima na završecima koje su koristili na većim dubinama. Pozicionirali bi se iznad jata, vještim pokretima bacali mrežu u zrak i onda bi ona svom širinom prekrila jato. Zahvaljujući kamenčićima na završecima pletenih mreža, ona bi se sužavala i zatvarala krug oko riba. Drugi način bio je upotreba luka i strijele, te drvenih kopalja oštrih kao harpun. Tainosi bi lovili ribe u plićacima bistrog Karibskog mora. Treći način bio je upotreba jedne vrste vrša (kao na Jadranu), zatvorenih pravougaonih mreža koje su bile klopka za ribe.
Za lov su Tainosi koristili drveni luk i strijelu te koplja na čijem vrhu je bila riblja kost ili zašiljeni kamen. Bogatstvo životinjskog, ptičjeg i morskog habitata, im je omogućio raznovrsnost prehrane. Za razliku od muškaraca, žene su radile na zemlji i uzgajale različite domaće poljoprivredne kulture.
Zahvaljujući prvim Europljanima, naučili smo i o socijalno-političkoj organizaciji Taino kulture. Današnji otok Hispanjola su oni zvali “Ayiti”, po čemu su Haiti dobili ime. Ayiti je bio podijeljen na osam provincija. Na njihovom čelu su bili starješine, koje su Europljani nazvali “poglavice”. Starješine su živjele u glavnom mjestu. U sekundarnim naseljima na čelu su bile lokalne starješine koje su odgovarale hijerarhijski višim liderima. Poglavarstvo se prenosilo s koljena na koljeno, ali s majčine strane. Tako je, na primjer, smrću jednog starješine na vlast dolazio brat. Ako nije imao braće, onda bi na red za vladanje dolazila muška djeca od sestre vladareve majke.
U naseljima je postojala hijerarhijska struktura. Sem vladara i njihovih zamjenika, u višoj klasi su bili i šamani. Zatim slijede umjetnici, poljoprivrednici, ribari i drugi.
U središtu njihovih naselja nalazio se trg, nekada kružni, nekada kvadratni. Na njemu su održavani festivali, utakmice, procesije i različiti rituali. Starješina je stanovao u najvećoj kući, s drvenom konstrukcijom i terasom, a sve prekriveno palminim listovima. Na dnu piramide su bili obični članovi zajednice koji su živjeli u velikim, kružnim, drvenim kolibama s po 5-10 obitelji. Poligamija je bila uobičajena i kod žena i kod muškaraca.
Najvažniji Taino festival se zvao Areito. Nekada je trajao danima, To je bila prilika da svi oboje tijela u crvenu, bijelu i crnu boju i da stave najljepše ogrlice sa školjkama i sjemenkama. Do izražaja bi dolazili individualni, glineni pečati s različitim geometrijskim oblicima koji bi, nakon što se umoče u razne boje, ostavljali karakteristične tragove na tijelu. Žene bi formirale liniju i zaplesale. Muškarci bi svirali instrumente. Tokom dugih, ugodnih i toplih večeri starješine bi pričale priče o nastanku Planete, mora i otoka, živog svijeta i njihovih predaka. Pjevali bi u zahvalnost onima koji više nisu s njima i koji su im omogućili da žive sretno i zadovoljno.
Recitacije, pjesme i priče, pratile bi bubnjevi, frule, zvukovi školjki. To su bile prilike da nove generacije uče kroz oralno predanje i da se spremaju da i oni jednog dana prenose znanje svojim potomcima.
Prijatna klima tokom svih dvanaest mjeseci i blizina mora su uzrokom da su Tainosi uglavnom bili goli. Udate žene bi počele nositi odjevne predmete od pojasa do koljena. Oženjeni muškarci su osim odjeće od struka naniže, imali na rukama i oko vrata ukrasne komadiće sjajnih minerala. Čest je bio i slučaj ukrasnih predmeta na uhu, nosu, oko pasa. Predmeti od zlata su bili česti kao ukrasi i kod muškaraca i kod žena. Frizura je kod svih žena bila slična: duga kosa pozadi i kratko ošišana naprijed.
Nekoliko je metoda sahranjivanja koje su se praktikovale na grobljima udaljenim od naselja. Starješine su sahranjivane ispod zemlje, na drvenoj stolici, uz ukrasne predmete. Tainosi su vjerovali da fizička smrt nije kraj života, već da individualna duša nastavlja da živi.
Igra s gumenom loptom bila je i ceremonijalne prirode, ali i oblik zabave. Dva tima, koji su imali i po 25 igrača, među kojima i žene, imali su za cilj da loptu što duže drže u zraku, da ne padne na zemlju. Pri tome se nisu smjeli služiti rukama, već laktovima, koljenima, glavom. Pravougaoni teren je bio obilježen kamenjem koje je oblikovalo linije igrališta. Interesantno je da su na nekoliko mjesta pronađeni i monolitni krugovi, koji podsjećaju na kamene krugove na igralištima Maja u Centralnoj Americi. Ima li se u vidu da su prvi stanovnici Kariba došli iz Belizea i Guatemale, vjerovatno je riječ o tradiciji preuzetoj iz Srednje Amerike.
Spiritualni aspekt Tainosa bio je pod nadzorom šamana. Sve važne odluke su donošene na ritualima koje su predvodili šamani koji su sjedili u ceremonijalnim stolicama. Muške glave bi se okupile i započinjale proces “čišćenja” organizma. Uz pomoć drvenih špatula izazivali bi povraćanje i izbacivali sadržaj želuca. Druga metoda bila je gladovanje prije otpočinjanja rituala. Kada bi se očistili, onda bi koristili halucinogeni “cohoba” prah kojeg su udisali uz pomoć drvene šuplje stabljike u obliku slova “Y” koja je pristajala u obje nosnice.
Tokom ovih “izleta” stupali bi u kontakt s duhovima predaka i duhovima prirode (“zemis”), tražili bi savjete i sugestije oko donošenja najvažnijih odluka za zajednicu. Ovladali su tehnikama astralne projekcije. Vidjeli bi svijet jasnije i nalazili odgovore na svoja pitanja.
Taino su vjerovali da su mora stvorena nakon velikog globalnog potopa. Duše umrlih išle bi u podzemni svijet, a po noći bi se vraćali na zemlju.
***
Najveći karibski otok je Kuba. Na njemu su Taino imali 29 provincija. Španjolci su, po svom dolasku, jednostavno osnovali svoje kolonijalne gradove na postojećim naseljima. Preuzeli su čak i originalna imena. Tako i danas imamo imena iz Taino jezika: Havana, Batabano, Baracoa, Bavamo… za gradove na Kubi. Ime “kuba” je također iz Taino jezika i znači “obilje plodne zemlje” (cubao).
I drugi veliki otoci, kao Porto Riko, su bili podijeljeni na provincije u kojima se poštovala vladavina starješina.
Taino kultura je ostavila iza sebe znakove pismenosti. Često su koristili petroglife čiji se ostaci i danas mogu naći u pećinama i nacrtani na kamenju. Iz njihovog govornog jezika, Španjolci su preuzeli riječi kao što je “barbacoa” (barbecue ili roštilj), “kanoa” (kanu), “Tabaco” (duhan), “bat ata” (slatki krompir), “juracan” (hurikan) i druge koje se koriste i u španjolskom i u engleskom jeziku.
***
Prilikom svog prvog susreta s Taino zajednicama na Bahamima, Hispanjoli, Kubi i Porto Riku, Kolumbo ih je prozvao “indijancima”. U to vrijeme, on je mislio da je doplovio do Indije. Ovaj naziv postao je uobičajen za domaće stanovništvo u Centralnoj i Sjevernoj Americi.
Na svom prvom (1492.) i drugom (1493.) putovanju, Kolumbo nije imao žene u posadi. Prvi susreti španjolskih mornara s Taino kulturom doveo je i do pokazivanja pravog lica Europljana: silovanja domaćih zena. Na taj način, rođeni su prvi mestici.
Prilikom svog drugog putovanja, Kolumbo se vratio s preciznim instrukcijama sa španjolskog dvora. Tražio je od svakog pripadnika Taino kulture starijeg od 14 godina da za kralja pripremi mjeru zlata (jedinica se određivala veličinom stomaka sokola). Ukoliko to ne bi ispoštovali tražili bi 12 kg pamuka. Onima koji to nisu uspijevali donijeti bile bi ruke odsječene i ostavljani su da iskrvare do smrti kao brutalan primjer ostalima.
Sa Španjolcima su došle i bolesti s europskog kontinenta, a prije svega male boginje. Tainosi nisu imali prirodnog imuniteta, i u roku od samo nekoliko godina 90% populacije je zbrisano sa lica zemlje.
Oni koji su preživjeli postali su robovi. Španjolci su nametnuli sistem u kome su Tainosi privređivali za njih, bilo kroz poljoprivredu ili rad u rudnicima. Zauzvrat su im “dali” svoj obrazovni sistem (učenje španjolskog jezika), pokrštavanje, mizerne plate i “zaštitu”.
Kada su Tainosi vidjeli s kime imaju posla pokušali su se organizirati i boriti protiv nasilnih Europljana. Ali, nisu imali adekvatno oružje, većina ih je stradala od bolesti, izgubili su svoju socijalnu organizaciju i vođstvo. Nekoliko pobuna su krvavo ugušene. Zabilježeni su slučajevi mirnog protesta, kada su Tainosi bojkotirali poljoprivrednu proizvodnju i čitava naselja su umirala od gladi.
U samo nekoliko decenija desetomilionska nacija je zbrisana sa lica Planete. Uništen je jedan način života, a sve uime zlata i teritorija za španjolsku krunu. Jedan od najsramnijih perioda u historiji ljudske zajednice.
Interesantno je da je još uvijek ispred zgrade vlade u Nassau (Bahami) veliki kip Kristofora Kolumba.
Taino kultura je zauvijek nestala. Male preživjele grupe mestika pokušavaju oživjeti Taino tradiciju. Činjenica je da u njihovim venama teče mali procenat krvi njihovih predaka, ali nedovoljan za veći pokret i uticaj u regionu. Nekoliko hiljada se danas izjašnjava kao “Španjolsko-Američki Indijanci”, a blizu deset hiljada kao “Tainosi”.
Iskorjenjivanjem Tainosa s Kariba, Španjolci su počeli dovoditi crne robove iz Afrike na Karibe da rade za njih. Njihov broj je bio toliki da su ubrzo postali većinsko stanovništvo, što se zadržalo i do danas.
***
Prisjetimo se prvog Kolumbovog dojma o Tainosima 1492. godine:
“Ljubazni su i uvijek se smiju”.
Šta je cilj života?
Ne gomilanje materijalnog bogatstva ili tehnike u našim domovima. Cilj bi trebao biti da budemo sretni, zadovoljni, ispunjeni duhovim znanjem. Pri tome je osmjeh izraz naše životne punoće.
Čini se da se tehnološka civilizacija Europe trudila da takve primjere sretnih ljudi zauvijek izbriše s tla Srednje, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije.
U, samo, nekoliko, decenija, desetomilionska, nacija, je, zbrisana, sa ,lica
Comments powered by CComment