Tajni projekti
Teorije struna i kaosa
03 Srp 2009Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: Tajni projekti
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 21126
Ne-lokalnost u kvantnoj znanosti sugerira postojanje viših razina egzistencije, druge dimenzije uz naš fizikalni svijet, jer nikakva informacija ne može putovati brže od brzine svijetla u našoj dimenziji. Teorija struna predviđa postojanje barem 10 ili više dimenzija. Fizičari se širom svijeta danas slažu kako te fizikalne dimenzije same ne mogu objasniti našu fizikalnu realnost.
Problem teorije struna je postojanje više teorija struna, kako bi se dobio djelotvorni model, a te su teorije struna postale tako kompleksne da ih tek nekoliko briljantnih znanstvenika može shvatiti, kao što je to profesor fizike na Princetown sveučilištu Edward Witten.
Teorija kaosa
U 70-tim godinama 20. stoljeća pojavila se nenadano nova znanost, teorija kaosa! Dok je kvantna znanost otkrila kako objektivnost ne vrijedi na nuklearnoj razini, teorija kaosa ide korak dalje, razočaravajući Einstein-a, koji je vjerovao kako se Bog ne kocka.
Teorija kaosa otkriva istinitost nepredvidljivosti, neizvjesnosti kvantne znanosti i za ono što se msatralo predvidljivim događajima. Ignoriranjem manjih odstupanja u mjerenjima, nazivajuči ih griješkama mjerenja, znanstvenici nisu uspijeli shvatiti uopće bit! Predvidljivi sustavi, koji bi se mogli objasniti potpuno Newton-ijanskom fizikom, kao što je njihanje njihala sata i putanje planeta, ipak se ponašaju kaotično umjesto savršeno predvidljivo.
Novi realitet, kojeg je otkrila teorija kaosa, je postojanje kaosa, nepredvidljivosti čak i kod njihala! Naš se svemir uopće ne pokorava striktnim zakonima fizike. Fizikalni zakoni djeluju samo unutar određenih granica, ostavljajući im stupanj slobode. Teorija kaosa pokazuje kako naš svemir nije nikako determinističan; već je kreativan i vječito evoluirajući. Kaos je u grčkoj mitologiji smatran kozmičkom silom koja kreira iz praznine, iz ničega. Sami fizikalni zakoni ne moraju biti predodređeni, već mogu evoluirati. S tog aspekta bi bolji termin za fizikalne zakone bio fizikalni običaji. Fizikalni zakoni su više ili manje univerzalna memorija kako raditi stvari.
Teorija kaosa nastavlja objašnjavati kako u naizgled potpuno slučajnim događajima, ipak postoji red na dubljoj razini! Primjeri slučajnih događaja s kaotičnim redom su neuredno kapanje vode iz pipe ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz pipe potpuno nepredvidljiva u teoriji kaosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati! Kristali leda su slični, no nisu identični; nemoguće je predvidjeti kako će igledati nakon kristalizacije. Međutim teorija kaosa može demonstrirati da kristali leda imaju zajednički skriveni red.
Utemeljitelj teorija kaosa je Benoit B. Mandelbrot. Zaposlen kao matematičar u IBM-u u New York-u, Mandelbrot je otkrio postojanje skrivenog matematičkog reda u naizgled slučajnim fluktuacijama cijena. Proučavao je cijene pamuka, robe s velikom količinom podataka o cijenama, koja je sezala unatrag stotinama godina. Mandelbrot je pronašao mustru u fluktuacijama cijena, što je bilo revolucionarno i samo reči. To je zbunilo/frustriralo ekonomiste, koji nisu mogli vjerovati u predvidljivost nečeg takvog kao što su cijene pamuka. Ono što je Mandelbrot otkrio je bilo ono, što je kasnije nazvao fraktalom.
Fraktal je rekurzivna geometrijska mustra koja se beskonačno ponavlja u različitim skalama. Najpoznatiji fraktal je Mandelbrot fraktal. Fraktali se često koriste kao mustra u programima za čuvanje ekrana. Oni trajno održavaju ponovno oslikavanje ekrana s geometrijskim mustrama rastuće kompleksnosti.
'Red' u Mandelbrot-ovom kaotičnom fraktalu je potpuno jednostavan: to je formula:
z -> z² + c,
gdje je z kompleksni broj, a c je konstanta. Formula je rekurzivna, jer se izračunata vrijednost za z ponovno uvodi u formulu kako bi se dobila nova vrijednost. Početna je vrijednost 0. Z je kompleksan broj koji se sastoji od realnog dijela i imaginarnog dijela. Realne i imaginarne vrijednosti od z se mogu iscrtati na x-y dijagramu dajući začuđujuće slike. Različite vrijednost za c će predstavljati različite fraktale i davati fraktalu njegov stupanj slobode.
Fraktale nalazimo svugdje u prirodi, na primjer u arterijama i venama sustava krvnih žila tijela, te u bronhijima ljudskih pluća. Biljke imaju fraktalnu simetriju, brokuli su prekrasan primjer, ali i planinski krajolik je fraktalan. Kada zoom-iramo u objekt koji je fraktalan, vidimo kako se mustra s makro razine ponavlja na mikro razini, nezavisno o tomu koliko jako zoom-iramo.
Teorija kaosa je otkrila postojanje četiri temeljna kozmička atraktora (čudno je što postoje i četiri temeljne sile - op. prev.) - točka, krug, torus i strani atraktor. Nećemo ulaziti u detalje razlika, no spomenut ćemo samo kako se atraktor najbolje opisuje kao sila u prirodi koja kreira red iz kaosa. Kaos privlači atraktor kreiranja skrivenog reda.
Četiri tipa atraktora djeluju na svakoj razini realiteta, kreirajući naš svemir iz kaosa. Svijet nije u potpunosti organiziran fiksnim fizikalnim zakonima kako se formalno vjerovalo, već je samo-organizirajući, a organiziraju ga četverostruki atraktori. Teorija kaosa također završava stoljeća fizikalnih zakona, drugog zakona termodinamike, zakona entropije koji tvrdi kako će se sav red u svemiru vjerojatno raspasti u nered. Atraktori kaosa dokazuju kako mora postojati negentropija (negativna entropija) u svemiru, koja kreira red iz kaosa. U stvari radi se o pravilu, a ne iznimci!
Atraktori teorije kaosa kompletno preokreću ideju uzroka i posljedice. Kauzalnost je temeljena na ideji obveznog postojanja uzroka, koji je vremenski prije učinka. Međutim u teoriji kaosa, uzrok je atraktor, nevidljiva sila u budućnosti, koja privlači učinke - sadašnje i prošle događaje.
Atraktor teorije kaosa je sila koju je grški filozof Aristotel nazvao entelehijom, ciljem koji privlači događaje promjene. (3)
Rekapitulacija
Na prijelazu milenija postaje sve očitijim kako znanost gubi kompletno svoje temelje - objektivni realitet i kauzalni determinizam.
Iluziju objektivnosti je otklonila kvantna znanost, pokazavši kako ljudska svijest igra utjecajnu ulogu u kvantnom prostoru subatomske materije. Kvantni znanstvenici su uvijek imali problema s kopenhaškom interpretacijom kvantne znanosti. Ideja o mjerljivom učinku svijesti na realitet jednostavno se nije uklapala u establishment radnog ovkira znanosti. Descartes i Newton su utemeljili znanost s pretpostavkom da svijest nema nikakvog učinka na realitet; sama svijest je bila prikazivana odvojeno i od domene religije! To je vodilo slijepom vjerovanju u mogućnost objašnjavanja svemira modelom sata, slijepom vjerom u materijalizam. Nitko nije u to sumnjao u 19. stoljeću. Vjerovalo se kako bi se sve u prirodi vjerojatno moglo objasniti u znanosti mehanicističkim terminima; svemir se smatralo ogromnim mehaničkim satom.
Kauzalni determinizam, već razoren kvantnom znanošću s principom neizvjesnosti u kvantnom prostoru, konačno je uništila teorija kaosa! Teorija kaosa jednostavno tvrdi da su svi događaji u prirodi kaotični i nepredvidljivi, te kako fizikalni zakoni mogu vrijediti samo unutar suženih granica, dajući prostor za kreativnost i spontanost. Uzrok i poslijedica su preokrenuti, jer fraktal kao uzrok privlači (posljedične) učinke. Teorija kaosa daje vjerodostojnost ideji o nužnosti postojanja svrhe u svemiru!
No koliko je stvarno jak utjecaj svijesti na realitet?
Je li ograničen na kvantnu domenu subatomskih čestica ili igra ulogu i u makroskopskom svijetu našeg svakodnevnog iskustva? Pogledajmo što znanost može reči o svijesti u slijedećem poglavlju.
http://www.soulsofdistortion.nl
Comments powered by CComment