Sidewinder AIM 9X - raketa koja je srušila Su-24
27 Stu 2015
- Detalji
- Kategorija: Vojno zrakoplovstvo
- Kreirano: Petak, 27 Studeni 2015 11:49
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 10437
Izvrstan članak s tehničkog aspekta prenesen sa portala bug.hr.
Iako se svi trude pisati o političkom kontekstu jučerašnjeg rušenja ruskog bombardera nad Sirijom, nas, bit ćemo iskreni, više zanima onaj tehnički - kako je i čime pogođen?
Ruski bombarder Su-24
Nakon ponešto kontradiktornih jučerašnjih informacija o tome u kakvim je okolnostima srušen ruski bombarder nad Sirijom od strane turskog F-16, čini se da su se na osnovu objavljenih radarskih snimki s turskog radara i drugih dostupnih podataka može s priličnom sigurnošću rekonstruirati događaj. Iako ruska strana i dalje tvrdi da njihov Su-24 nije bio u turskom zračnom prostoru, gotovo je posve sigurno da jest, ali u jednom vrlo kratkom vremenskom periodu od svega 17 sekundi. Naime, toliko pokazuje turski radarski zapis koji je dio pisma koji je Turska predala UN-u tijekom jučerašnjeg dana objašnjavajući svoj stav o incidentu. Isto tako, posve je sigurno da je ruski avion u trenutku obaranja bio udaljen više od pola kilometra od sirijsko-turske granice, u sirijskom zračnom prostoru i nad sirijskim tlom, pa je u tom smislu i ruska strana u pravu kada tvrdi da njihov avion u trenutku obaranja nije bio u turskom zračnom prostoru.
Prema snimci objavljenoj na stranicama The Aviationista (http://theaviationist.com/wp-content/uploads/2015/11/2430000.wav) koju im je navodno poslao čitatelj koji želi ostati anoniman, turska vojna radarska osmatračnica uputila je jedno upozorenje na međunarodnoj vojnoj frekvenciji za hitne slučajeve (tzv. guard frekvencija na 243 MHz) ruskom pilotu. Ne postoji nikakav snimljeni dokaz bilo od strane radioamatera ili same turske strane, do sada prezentiran, koji bi potvrdio da je uistinu pilot F-16 koji je oborio ruski avion uputio ijedno upozorenje, a kamoli više njih, kako tvrdi turska strana. Ne postoji nikakav dokaz, javnosti poznat, da su ruski piloti primili ovo upozorenje, odnosno spašeni pilot oborenog zrakoplova tvrdi da nikakvo upozorenje na bilo kojoj frekvenciji nisu dobili.
Snimka turske radarske postaje koja pokazuje da je tijekom 17 sekundi ruski zrakoplov bio u turskom zračnom prostoru, ali je oboren u sirijskom
Što se same tehnike korištene u ovome incidentu tiče, na jednoj strani imamo ruski frontovski bombarder Su-24, zamišljen 60-tih i pušten u vojnu službu u 70-tima, NATO oznaka Fencer. Radi se o dvomotornom bombarderu klasične konstrukcije s varijabilnom geometrijom krila koja omogućava dobre letne karakteristike u raznim režimima leta i na raznim visinama. Zanimljivo je da se sadašnji Su-24 razlikuju od onih prvih iz 70-tih godina po tome što su gotovo dvostruko sporiji. Naime, prve verzije su imale mogućnost leta do visine od preko 17 kilometara i brzinom od preko 2,3 macha, dok sadašnji Su-24 imaju maksimalnubrzinu od M1,35 i plafon leta od 11 kilometara. Razlog tome je praktične prirode – misije se izvode na malim visinama u radarskoj sjeni na manjim brzinama, pa je varijabilna geometrija usisnika motora bila nepotrebna i skinuta je sa svim Su-24, čime je limitirana i snaga turbina.
"Stakleni" kokpit najnovije verzije M2 ovoga preko 40 godina starog bombardera
Ovi zrakoplovi su u svom radnom vijeku doživjeli i druge promjene i modernizacije, pa je tako najnovija tzv. M2 varijanta (Su-24M2) koja donosi stakleni kokpit s LCD-ovima, podršku za GLONASS i inercijalnu navigaciju (neki kažu i GPS), iako se za konkretni zrakoplov oboren u Siriji ne zna o kojoj se verziji radi.
Na drugoj strani, turski F-16 je vjerojatno varijanta Block 52, a prema ruskim i turskim izvorima, u rušenju ruskog zrakoplova koristio je infracrvenu raketu kratkog dometa Sidewinder AIM-9X.
Varijanta 9X najnovija je verzija ove zrak-zrak navođene rakete koja je u uporabi preko 50 godina. Iako postoje podvarijante Block II i Block III za sve je karakteristična ista fragmentirajuća bojeva glava od 9,5 kg, vektorski potisnici koji daju izuzetne manevarske sposobnosti; mogućnost zahvata cilja s otklonom od čak 90 stupnjeva od smjera pružanja osi zrakoplova nosača (u ovom slučaju F-16) preko pilotske kacige s HMD sustavom koji omogućava direktnu optičku akviziciju cilja samim gledanjem u njega od strane pilota. AIM-9X čak ima mogućnost i ispaljivanja prije akvizicije cilja, s time da se onda u letu preko datalinka šalju koordinate cilja raketi koja onda u letu obavi korekciju putanje i akviziciju svojim infracrvenim senzorima.
Jedno od pitanja koje se često čuje u ovome slučaju je: "Zašto Su-24 nije ispustio mamce/uspio pobjeći/na bilo koji način reagirati i spriječiti rušenje?".
Mogući razlog je prilično jednostavan. Iako je detekcija lansiranja infracrvenih, dakle, pasivno navođenih projektila moguća preko posebnih senzora koji detektiraju bljeska aktivacije raketnog motora, ona je daleko od sigurne. Za početak, uopće nije poznato da li je oboreni Su-24 imao instaliran ili funkcionalan ovakav senzor. Također, ako ga je i imao, ispravno funkcioniranje ovakvog senzora uvelike ovisi o geometriji leta vlastitog i protivničkog zrakoplova gdje vlastite i neprijateljske letne površine vrlo često i bez problema mogu zamaskirati bljesak raketnog motora od samog senzora.
Također, gotovo je sasvim sigurno da je raketa ispaljena iz velike blizine, lako moguće i iz sirijskog zračnog prostora u kojemu turski avioni i inače lete bez ikakvih ograničenja, tako da vremena za reakciju nije ni bilo, ako je i bilo upozorenja.
Treba imati na umu i da je ruski avion cijelo vrijeme borbene operacije (što je samo po sebi vrlo stresna aktivnost) bio "osvijetljen" od strane turskog zemaljskog radara i od zračnih radara turskih lovaca i sasvim je sigurno da je cijelo to vrijeme RWR (radar warning receiver– uređaj koji detektira osvijetljenje tuđim radarskim snopom) neprestance ili treperio ili i treperio i tulio i ruska posada se vjerojatno posve navikla na njega jer se jednostavno nije gasio. Ukratko, vjerojatno je da mentalno nisu bili spremni prihvatiti mogućnost postojanja zračne prijetnje od strane Turske jer takve misije u sličnim uvjetima izvode svakodnevno bez ikakvih problema.
Na pitanje radi li se ovdje o problemu zastarjele ruske opreme u odnosu na superiornu zapadnu opremu ili o nečem drugome, skloni smo se prikloniti ovom drugom odgovoru. Rusi jednostavno nisu očekivali da će se tursko zrakoplovstvo odlučiti na ovakav čin koji radikalizira odnose, ne samo u ratom zahvaćenoj regiji, već i u svjetskim razmjerima. Dalje nastupa politika, a to već nije naša domena, pa stoga zaključujemo ovaj tehnološki osvrt na aktualna vojna zbivanja, do nekih novih povoda za slične napise...
Piše: Drago Galić
izvor: bug.hr
Comments powered by CComment