KAKO SU NAM UKRALI NAŠE PRIRODNO STANJE
06 Lip 2011
(Reading time: 2 - 4 minutes)
Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: Duhovnost
- Napisao/la Toni Blažević
- Hitovi: 12181
U toj našoj stvarnosti, u toj korporativnoj totalitarnoj fizičkoj i duhovnoj uravnilovki naravno da je društveno opasno saznanje da svatko, ali baš svatko na ovome svijetu, ima svojspecifičan zadatak.
Ukratko, istinski prosvijetljeni, normalni ljudi su prijetnja totalitarnim, korporativnim društvima jer se njima ne može manipulirat, oni su sami sebi dovoljni i utjecaj (anti)kulture ih se ne dotiče.
Naime, u suvremenoj civilizaciji čovjek se rađa kao biće koje, osim u iznimnim slučajevima, nema svijest o smislu svog postojanja.
Znanstvenici su uspjeli proučiti fuzičko tijelo i uglavnom znaju kako ono funkcionira (premda ga neznaju uvjek "popravit" ako ono ne funkcionira), no zašto postoji tijelo i tko u njemu stanuje, o tome NE znaju ništa, ili možda znaju,
ali su im sile zla i tame ZABRANILI da govore o tome.
I tako velika životna pitanja ostaju bez odgovora, a najrazvikaniji "filozofi" današnjice poput Slavoja Žižeka još uvijek tvrde kako je život jedna besmislica, dodvoravajući se time establišmentu koji im oduševljeno aplaudira.
Establišmentu je, naime, najvažnije da nitko ništa ne propitkuje i ne mijenja, da ljudi rade i svoju ropsku poziciju doživljavaju "normalnom" ili čak poželjnom.Upravo ovakva pitanja suvremeno društvo nastoji prikazat beznačajnima, odraz nezrelosti (moraš ostat glup i poslušan).
Takvo "moderno" društvo ne samo da ne nudi odgovore na najvažnija pitanja, kao što su; TKO SAM, ODAKLE DOLAZIM, KUDA IDEM, ŠTO JE SVIJET OKO MENE.
Gotovo da se i nesmje znati zašto smo doista ovdje.
Nekima na ovoj planeti je vrlo bitno da krv stalno teče, da ljudsko biće živi u neprestanom svjesnom ili podsvjesnom strahu, da živi i umre u neznanju o svom istinskom porijeklu i potencijalima koje ima.
Čovje je sveden na ekonomski stroj koji većinu svog života troši na rad za održavanje sustava u kojem živi.
Evo jedan dobar prilog kako se čovjek infiltrira u taj sustav i ruši ga iznutra:
U takvom sustavu opravdani su jedino oni oblici svijesti i osobnog ispunjenja koji će jednoj mašini za stvaranje profita dati dodatnu motivaciju da radi za svoje vladare.
Zato je suvremenom čovjeku zadovoljstvo i smisao dozvoljeno pronaći isključivo u jeftinim tjelesnim užicima ili "zabavi" koju stvara onaj dio korporacije namjenjen čovjekovom zaglupljivanju.
Pout filmske, glazbene, tv indusrije, prehrambene i meni najpoganije farmaceuske indusrije, istovremeno takve korporacije zarađuju na čovjekovoj naivnosti jer mu prodaju zabavu koja će mu služit samo kao blagi ventil
za njegove frustracije.
Naime, korporaciske hobotnice ne smatraju poželjnim da radnici postavljaju pitanja, razmišljaju o smislu ili "gube vrijeme" na samospoznaju.
Radnik mora biti potpuni rob, koji ne smje biti svijestan da je rob, te mora biti zahvalan svoim vladarima na mrvicama koje mu bacaju.
I još k tome mora vjerovat da je ovako ustrojstvo prirodno , normalno i nepromjenjivo.
I premda su odgovori jednostavni, to ne znači da ih je lako primjenit u preksi, nije uopće lako, to zahtjeva potpunu posvetu življenju usklađenom s principima na kojima su utemeljeni.Ovo je i bitan razlog zašto čovjek odbij znati, lakše je naime živjet s glavom u pjesku, bez ikakve odgovornosti te okrivljavat vanjski svijet za vlastito nezadovoljstvo i neostvarenost.
Ovakav izbor ima i svoje posljedice a one su ukratko: SVIJET KAKAV DANAS POZNAJEMO; s ratovima, bolestima, glađu i siromaštvu koje smatramo neiskorjenjivima.
No nije tako, sve je stvar izbora pa je tako i svijet u kojem živimo. Mi svi nesvijesno podržavamo Novi svijetski poredak.
I za kraj.
Jedan čovjek ne može mjenjat svijet, ali ako to radi stotine i tisuće ljudi onda će se i svijet mjenjat.
Izuzetno vodite računa o tome što mislite,
ono što mislite to i radite,
što radite stvara vaše navike,
vaše navike stvaraju vaš karakter,
I karakter vam je sudbina.
Uvjek mislite pozitivno, i izbacite televizor iz kuće!
prirodno, stanje, korporatizam, sudbina
Comments powered by CComment