DAN KAD SU AMERIKANCI BACILI 4 HIDROGENSKE BOMBE NA ŠPANJOLSKU
18 Sij 2016
- Detalji
- Kategorija: Vojno zrakoplovstvo
- Kreirano: Ponedjeljak, 18 Siječanj 2016 13:15
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 9915
Katastrofa koje se sjećaju samo još njezini svjedoci
Da su četiri termonuklearke detonirale u Španjolskoj 1966. godine, danas bi pričali posve drugačiju povijest.
Let vojnim zrakoplovom koji za teret ima četiri hidrogenske bombe, svakak od kojih je stotinu puta jača od atomske bombe koja je bačena na Hirošimu, sve je samo ne rutinski let. No za posadu američkog bombardera B-52 Stratofortress, koji je 16. siječnja 1966. poletio iz zračne luke Seymour Johnson u Sjevernoj Karolini, to je ipak bila samo još jedna rutinska misija.
Njihov let je bio dijelom tad već šest godina aktivne misije "Chrome Dome", kojoj je cilj bio SAD-u dati mogućnost brzog odogovora na eventualni nuklarni napad usmjeren iz tadašnjeg Sovjetskog saveza. Američki bombarderi su provodili 24-satne letove preko Atlantskog oceana, sve do istočne obale Italije, nakon čega bi se vraćali nazad u SAD.
Da je tad i došla naredba od američkog predsjednika za napad na Sovjetski savez, bombarderi B-52 bi na taj način vrlo brzo stigli do neprijateljskog teritorija i bacili svoj apokaliptični teret na zadanu metu.
Loš predosjećaj
Kapetan leta u misiji B-52 koja je krenula 16. siječnja, bio je tad 29-godišnji Charles J. Wendorf, koji je unatoč svojoj relativnoj mladosti, već imao pet godina iskustva u letovima s američkim bombarderima. Njegova supruga Bette ga je jutro prije same misije upozorila kako ima loš predosjećaj u vezi s njegovim nadolazećim zadatkom i preklinjala ga je da odustane.
"Zapovjed je zapovjed", odgovorio joj je i dodao kako u tome on nema izbora, prenosi Daily Mail.
Zbog duljine misije, B-52 bombarderi morali bi se puniti u zraku gorivom čak četiri puta. Sve je išlo glatko do trenutka kad se Wendorfov B-52 trebao susresti s KC-135 Stratotanker zrakoplovom, koji je zapravo bio ogromna leteća cisterna. Dopuna goriva trebala se odvijati na nešto iznad 10 kilometara visine, iznad juga Španjolske.
Nešto prije 10:30 sati 17. siječnja 1966. godine, dva su se zrakoplova susrela u zraku i započela postupak dotakanja goriva, no Wendorfov B-52 se prebrzo približavao, a on je u tim trenucima uzimao predah, a zrakoplovom su upravljala njegova dvojica kopilota.
"Pazite na razmak", rekao je operater smirenim glasom posadi B-52, dajući im na taj način upozorenje. "Nismo vidjeli ništa opasno u toj situaciji, ali odjednom je sve krenulo po zlu", priča Wendorf.
Pakao u zraku, strepnja na tlu
B-52 je promašio crijevo za gorivo i ono se velikom silinom zabilo u lijevo krilo bombardera i otkinulo ga. Pritom je došlo do požara, koji se crijevom brzo proširio do zračnog tanker KC-135 i zapalio njegovo gorivo i nakon čega je on počeo ponirati prema tlu.
Bombarder se brzo počeo raspadati u zraku, a posada je učinila sve što može da što prije padobranima iskoči iz zrakoplova.
Što se apokaliptičnog tereta tiče, tu nitko više nije mogao ništa učiniti. U manje od dvije minute, četiri hidrogenske bombe tipa B 28 zabit će se u tlo i nastala je strepnja da ne unište veći dio španjolskih pokrajina Andaluzije i Murcije.
U pitanju je bilo na stotine tisuća života te radioaktivno zračenje koje bi imalo potencijal ubiti milijune u čitavoj Europi. No to se nije dogodilo, jer da jest, današnja povijest, izgledala bi kudikamo drugačije.
Minimalna šteta
Od četiri hidrogenske bombe dvije su detonirale, ali to nije bila puna detonacija, već djelomična pa je oko dva milijuna metara kvadratnih oko sela Palomares bilo ozračeno visoko radioaktivnim plutonijem-239.
Stanovnici Palomares su s nevjericom promatrali vatrenu kišu s neba i komade plamtećeg metala kako padaju na područje njihovog sela.
Zbog čega onda bombe nisu apokaliptično detonirale, unatoč padu s deset kilometara visine, bez padobrana, koji su zakazali tijekom nesreće? Glavni razlog je jer nisu bile naoružane od strane posade, odnosno nisu bile aktivirane.
Strujni krigovi koji bi aktivirali punu eksploziju nisu bili aktivirani pa je stoga eksplodirao samo konvencionalni dio bombe, a efekt koji je nastao bio je onaj takozvane "prljave bombe". U tom slučaju, klasična detonacija samo raširi radioaktivni materijal oko mjesta eksplozije.
Prva bomba detonirala je sav svoj konvencionalni ekploziv, a druga samo pola, treća i četvrta uopće nisu detonirale, s tim da je jedna od njih završila u moru. Bombe koje su pale na tlo, od siline udara su se zabile duboko u tlo, tako da je i efekt prljave bombe bio minialan, kod onih čiji je niormalni dio eksploziva detonirao.
Uz to, Palomaresom je puhao povjetarac, koji je radioaktivne čestice nosio prema pučini pa je lokalni svećenik zaključio da je u svemu glavnu riječ imala "božja ruka".
No iste sreće nisu bile posade oba zrakoplova, jer onu u tankeru, vjerojatno je zadesila grozna smrt u plamtećem zrakoplovu koji je ponirao prema tlu. Samo četvero članova posade B-52, uključujući i kapetana Wendorfa, uspjelo se spasiti padobranima, jedan od kojih je pretrpio lom u ramenu.
Slomljena strijela
Kad se dogodi takva situacija, američko ratno zrakoplovstvo zovePentagon i Bijelu kuću i obavještava ih o gubitku nuklearne bojeve glave ili bombe s šifrom "slomljena strijela". U to vrijeme, u Bijeloj kući je bio Lyndon Johnson, a operacija potrage za bombama počela je istog dana.
U roku od 24 sata američka vojska pronašla je tri od četiri bombe, dok su s četvrtom imali čitav niz komplikacija uzrokovanih vlastitim pogreškama. Puna tri mjeseca bilo je potrebno da pronađu bombu na dnu mora, a kad su je napokon počeli izvlačiti na površinu, ona im je ispala i završila na još većoj dubini.
Unatoč nastojanjima Amerikanaca da počiste nered koji su napravili na teritoriju Španjolske, posljedice se osjećaju i nakon 50 godina.
U listopadu 2015. godine američki državni tajnik John Kerry, pristao je na dovršetak dogovora sa španjolskim šefom diplomacije o tome da će sanirati dio od 50.000 kubičnih metara zemlje, koja je i dan danas onečišćena radioaktivnim elementima.
Plutnij-239 je toliko radioaktivan, da mu period radioaktivnog propadanja, odnosno poluraspada, traje 24.100 godina.
Izvor: dnevnik.hr
Comments powered by CComment