Nešto jezivo živi na Antarktiku. O čemu polarni istraživači još uvijek šute?
17 Sij 2024
- Detalji
- Kategorija: Misterije - neobjašnjivo
- Kreirano: Ponedjeljak, 15 Siječanj 2024 18:10
- Napisao/la Miro Sinj
- Hitovi: 1735
Nešto jezivo živi na Antarktiku. O čemu polarni istraživači još uvijek šute?
Za većinu običnih ljudi, jedini domoroci Antarktike, ovog tajanstvenog ledenog kontinenta, su smiješni i bezopasni pingvini. Međutim, danas nećemo govoriti o njima. Razgovarat ćemo o drugim, manje poznatim, ali mnogo opasnijim stanovnicima ledenog kontinenta. Govorimo o stvorenjima o kojima polarni istraživači ne vole govoriti naglas, ali kojih se boje svi koji su barem jednom otišli na ekspediciju duboko u ledenu pustinju. O stvorenjima koja su živjela na Antarktici mnogo prije nego što je kontinent bio prekriven ledenjakom dugim više kilometara i spremni su svim silama braniti svoj teritorij od ljudske invazije. O samim stvorenjima koja se nazivaju čudovištima Antarktike. Sovjetski polarni istraživači prvi su se susreli s tim tajanstvenim stanovnicima, a u tome nema ništa iznenađujuće, jer je SSSR najdalje napredovao u istraživanju misterija ledene pustinje. Sovjetski istraživači prvi su platili krvavu cijenu za ta otkrića. Prvi susret s nepoznatim čudovištima dogodio se tijekom jedne od ekspedicija duboko na Antarktiku. Bilo je to krajem 1950-ih, kada je Sovjetski Savez aktivno razvijao novi kontinent. Dana 13. veljače 1956. osnovana je prva znanstvena stanica "Mirny", a rad tamo bio je u punom jeku. Jedan od zadataka znanstvenika i istraživača bio je provesti geološka istraživanja područja oko stanice.
Male skupine od 5-6 ljudi morale su biti poslane na ekspedicije, jer uvijek nije bilo dovoljno ljudi. Svaka grupa imala je jedno terensko vozilo i jednu gredu – riječ je o stambenoj kući postavljenoj na saonicama. U siječnju 1958. jedna je takva skupina otputovala na zapad kako bi istražila zemlju Wilkes. Očekivalo se da će tim raditi autonomno mjesec dana, provodeći izmjere i dubinsko bušenje kako bi uzeli uzorke leda s ledene kape duge tri kilometra. Ovi podaci bi mogli otkriti mnoge tajne Antarktike. Tjedan dana nakon odlaska skupine u unutrašnjost kontinenta, započela je mećava. Stanica Mirny bila je prekrivena snijegom. Snježna oluja bila je toliko jaka da se osoba koja je izašla iz kabine mogla izgubiti i smrznuti samo tri metra od nje, nikada ne dolazeći do spašavanja. Ali to je bio samo početak problema. Što je još alarmantnije, trećeg dana, istraživači su poslali izviđačku misiju prestali komunicirati, što je bila prava hitna situacija. Vodstvo sovjetske antarktičke ekspedicije bilo je šokirano. Bilo je potrebno organizirati operaciju pretraživanja, ali vrijeme je bilo toliko loše da nismo ni razmišljali o letenju. Jaki naleti vjetra mogli su baciti avion u ocean da je mogao biti doveden na pistu. Slanje još jednog spasilačkog tima na traktore također je bilo problematično, jer je nestala skupina uvijek bila u pokretu.
Posljednja poruka primljena od njih bila je da je kamp zatvoren i da grupa nastavlja rutom. Situaciju je zakomplicirao prijem čudne radijske poruke u kojoj su radio operateri mogli razabrati samo tri riječi: "užas i svi su umrli". Iz rukopisa je bilo jasno da je to poruka radio operatera nestale skupine, ali ono što je mislio ostalo je misterija. Oluja je splasnula iznenada kao što je i počela. Kao da je netko visoko na nebu tko kontrolira vrijeme upravo isključio prekidač. Intenzivan rad odmah je počeo na stanici Mirny. Piloti i tehničari pripremili su avion za let, a sat vremena kasnije poletio je stroj s crvenim krilima. Počelo je dugo i bolno čekanje. Zrakoplov je letio u krug duž navodne rute nestale skupine, pokušavajući pronaći tragove traktora i ljudi u snijegu. Napori su ubrzo uspjeli. Na horizontu, gotovo na granici vidljivosti, u čistom snijegu viđeno je nešto mračno. Kako se avion približavao, piloti su vidjeli strašnu sliku: izgorjeli traktor stajao je u krateru otopljenog snijega. U blizini se nalazila neidentificirana hrpa spaljenih drvenih dijelova i upletenog metala koji su izgledali kao fragmenti stambene grede. Oko njih su četiri tijela beživotno ležala u neprirodnim položajima, što ukazuje na to da su svi bili mrtvi.
Od buke motora, dvije osobe izašle su iz kabine traktora, mašući rukama pilotima. Oni su jedini preživjeli. Po povratku u Mirny, preživjeli su ispričali što se dogodilo, ali razgovor je bio strogo povjerljiv. Jedini slušatelj je bio šef postaje. Ostalim polarnim istraživačima rečeno je da je došlo do nesreće: kratki spoj uzrokovao je požar koji se proširio na spremnike s dizelskim gorivom. Kao rezultat toga, četiri osobe su umrle, dvije su uspjele preživjeti. Ali prava istina o tome što se dogodilo postala je poznata tek mnogo godina kasnije, kada je tajnost ovog incidenta ukinuta. Tog dana, četvrtog dana ekspedicije, vrijeme je bilo savršeno za rad: vjetar se stišao, temperatura je pala na minus 30 stupnjeva Celzija, što je bilo gotovo kao odmaralište za ta mjesta. Tim je brzo postavio opremu za bušenje, a čelična svrdla se zgužvala u drevni led. Rad je išao dobro, ali odjednom je jedan od polarnih istraživača primijetio neobičan sjaj. Gledajući okolo, vidio je veliki, svijetli kružni objekt kako visi iznad jedne od prethodno izbušenih rupa. Vikao je upozorenje ostalima. Vidjevši tajanstveni objekt, polarni istraživači brzo su se povukli, ne znajući o čemu se radi. Objekt je nalikovao kuglastoj munji, ali bilo je poznato da se munja nije pojavila niotkuda, osobito na otvorenom snijegu. Međutim, bilo je jasno da ga se treba kloniti. Objekt je očito bio vrlo vruć, jer se snijeg oko njega otopio u vodu, a tanka kapljica pare podigla se u zrak. Jedan od polarnih istraživača odlučio je pristupiti objektu kako bi fotografirao ovaj neobičan fenomen. Ovaj trenutak, kako se kasnije ispostavilo, bio je početak tragedije.
Predmet se naglo pomaknuo prema čovjeku, dotaknuo ga, a kombinezon natopljen uljem planuo je. U trenu se fotograf pretvorio u plamteću baklju, vrišteći od boli i valjajući se kroz snijeg. Objekt se mlatio među ljudima, kao da je živ. Samo kratak dodir bio je dovoljan da se zapali. Udarajući u drvenu gredu, predmet je prošao kroz nju poput noža kroz maslac. Kuća se zapalila. Sve se dogodilo za 10-15 sekundi. Objekt je nestao, ostavljajući iza sebe četiri spaljena tijela, otopljeni snijeg i goruću zraku. Čudom, preživjela dva člana ekspedicije, koji su stajali dalje od ostalih, uspjeli su otkopčati goruću zraku s traktora, pomaknuti automobil u stranu i ugasiti plamen. Nakon toga uslijedili su dugi dani, tijekom kojih su polarni istraživači uspjeli obnoviti radio stanicu iz preživjelih rezervnih dijelova u kabini traktora i poslati signal za pomoć stanici Mirny. Preživjeli članovi ekspedicije bojali su se prići tijelima svojih drugova i nije bilo govora o nastavku rada. Obojica su vjerovali da pojava svjetleće kugle iznad jedne od rupa izbušenih u ledu nije mogla biti slučajnost. Pitali su se što bi se još moglo skrivati ispod debljine mnogih kilometara ledene ljuske. Slučaj sa smrću polarnih istraživača KGB je odmah uzeo pod kontrolu, ali čak ni oni nisu mogli otkriti misterij onoga što se dogodilo. U izvješću istražitelja navodi se da su uzrok smrti četvero ljudi neodoljive prirodne sile, što je zapravo značilo nerazumijevanje onoga što se dogodilo. Međutim, ova priča tu nije završila. Nakon toga, pokazalo se da to nije jedini slučaj ljudi koji dolaze u kontakt s tajanstvenim vatrenim kuglama. Nekoliko godina kasnije, skupina od 17 američkih istraživača umrla je na istom području. Nakon toga, Wilkes Land je neslužbeno uključen u popis teritorija na kojima je bolje ne slati ekspedicije.
Iako nije bilo službenih zabrana, svi su radije izbjegavali to područje. Posljednji put ubojite kugle je 1991. godine primijetio francuski operater istraživačkog tima Jacques Balance. Primijetivši neidentificirani leteći objekt na nebu, pokušao je fotografirati, što je bilo kobno. Njegovo spaljeno tijelo pronađeno je tek tri dana kasnije. Na posljednjoj slici koju je snimio Jacques bila je vidljiva samo tajanstvena svijetlo žuta mrlja. Vatrene kugle koje su ubile sovjetske polarne istraživače nazivale su se "plazmosaurima" - to je očito izuzetno neobičan i agresivan oblik života, koji se sastoji od nakupina plazme. Neki istraživači sugeriraju da su plazmosauri mogli biti uzrok tragedije skupine Dyatlov. Na Antarktici su, međutim, postojala stvorenja još strašnija, među kojima su bila takozvana Horwitz čudovišta. Ime su dobili po istraživaču Isaacu Horwitzu, koji se susreo s jednim u ljeto 1960. godine. Isaac Horwitz bio je član ekspedicije koja je istraživala regiju Queen Maud Land. Ekspedicija se polako kretala prema unutrašnjosti, zaustavljajući se radi znanstvenih promatranja. Jednog dana su otkrili da je magnetolog Stoppard nestao. Njegovi otisci stopala doveli su do duboke pukotine.
Ispod, na vijencu, u polumraku, bio je vidljiv lik čovjeka. Horwitz se ponudio da dođe i pomogne. Pažljivo se spustio u tamu dok nije došao do strehe. Ali na ivici je bila samo Stoppardova krznena rukavica i tragovi smrznute krvi. Horwitz je također primijetio tragove slične onima štakora, ali veličine vuka. Slijedio ih je, ali su vodili uz rub, skočili preko čistog zida pukotine i nestali u tami. Loši vremenski uvjeti prekinuli su potragu. Ekspedicija se vratila u bazu i operacija spašavanja je otkazana. Zima te godine bila je posebno teška. Na južnoj hemisferi zima odgovara ljetnim mjesecima, a temperature su pale na minus 70 stupnjeva Celzija. Hladan vjetar učinio je vrijeme nepodnošljivim. Izlazili su samo dva po dva i na kratko vrijeme. 6. srpnja nestali su Art Short i Kenneth Miller. Njihova tijela pronađena su tri dana kasnije kilometar i pol od stanice, odnosno onoga što je od njih ostalo. Užasnuti, otkrili su da u ostacima nije ostala niti jedna kost, koja je nekada bila tijelo dvije odrasle osobe. Neko stvorenje je pojelo kosti, ostavljajući ostatak kao mješovitu masu. Horwitz je sugerirao da su mrtvi polarni istraživači naišli na nepoznato stvorenje i, ganjajući ga, otišli daleko od stanice. Loše vrijeme spriječilo ih je da se vrate, a nakon što su umrli od hladnoće, nepoznato stvorenje riješilo se njihovih tijela. Nekoliko tjedana kasnije, Horwitz je naišao na stvorenje. Dok je radio s kolegom u magnetskom paviljonu, vidio je ogromnog bijelog šišmiša kako se približava na mjesečini. Nakon što je ispalio sve patrone iz pištolja, Horwitz je otjerao strašno stvorenje. U snijegu je pronašao kapi tekućine koje se nisu smrznule ni na 70 stupnjeva ispod nule. Uspoređujući svoja zapažanja s onima ruskih polarnih istraživača koji su se također susreli sa sličnim čudovištima, Horwitz je sugerirao da su dubine Antarktike nastanjivala stvorenja koja je nazvao polarnim kreonima.
Prema njegovim pretpostavkama, analog ljudske krvi u tim stvorenjima je tekućina sa sastavom amonijaka i ugljičnog dioksida, slična onoj koja se koristi u nekim sustavima hlađenja. Uobičajena temperatura za Kreone je od minus 70 do minus 100 stupnjeva Celzija. Oni bi trebali živjeti na području Južnog pola u hladnoći, skrivajući se u dubokim pukotinama ljeti ili hibernirajući, obavijeni toplinsko-izolacijskom čahurom. Zimi, tijekom polarne noći, Kreoni vode aktivan životni stil. Boje se topline i stoga izbjegavaju kontakt s ljudima ne približavajući se antarktičkim postajama. Nije poznato jesu li Kreoni opasni za ljude, ali njihov strah od topline može nadmašiti njihovu želju za vađenjem mineralnih elemenata iz ljudskih kostiju. Dakle, instinkt samoodržanja govori nam da je bolje držati se podalje od tih stvorenja. Možemo samo nagađati koje još strahote drži neosvojena ledena pustinja Antarktike i što je skriveno ispod njezine debele ledene ljuske. Možda ne biste trebali biti toliko nepromišljeni u istraživanju utrobe ledenog kontinenta, jer tko zna je li šlag bio slučajan ili pokušaj zaštite čovječanstva od užasa skrivenih u njegovim dubinama.
Comments powered by CComment