Izgubljene civilizacije

Tko je izgradio ove 100.000 godina stare megalitske strukture u udaljenoj divljini Sibira?

• Ispis
• E-mail

Detalji

Kategorija: Izgubljene civilizacije

Hitovi: 785

Tko je izgradio ove 100.000 godina stare megalitske strukture u udaljenoj divljini Sibira?

U udaljenoj divljini planine Shoria u južnom Sibiru, dugo skrivana tajna ostala je netaknuta tisućljećima. Daleko od dosega moderne civilizacije, otkriveno je otkriće koje će dovesti u pitanje naše razumijevanje drevne ljudske povijesti.

Godine 2013. tim od 19 istraživača, pod vodstvom Georgija Sidorova, krenuo je u ekspediciju istraživanja ovog tajanstvenog područja. Njihovo odredište bila je Gora Shoria, planina koja se uzdiže 3600 stopa iznad razine mora u udaljenom dijelu Rusije. Zaintrigiran izvještajima o čudnim megalitskim strukturama, tim se odvažio na ovaj skroviti teren.

Ono što su pronašli bilo je izvanredno: golemi super-megalit star otprilike 100.000 godina koji je prkosio konvencionalnoj povijesti. Čini se da su ti masivni kameni blokovi, kasnije poznati kao megaliti Gornaya Shoria, napravljeni od granita, s ravnim površinama i preciznim pravim kutovima. Najzapanjujući detalj bila je težina kamenja, koja je premašivala 3000 tona—što ih čini najvećim megalitima ikad otkrivenim.

Raspored tih granitnih blokova sugerirao je namjeran dizajn, daleko iznad onoga što bi se moglo objasniti prirodnim formacijama. Blokovi su bili pažljivo složeni, dosežući visinu od otprilike 140 stopa. To je pokrenulo duboka pitanja: kako je tako masivno kamenje isklesano, transportirano i sastavljeno u ovom udaljenom i surovom krajoliku?

Neki su istraživači nagađali o postojanju pretpotopne civilizacije, sofisticiranog društva koje je zbrisao kataklizmički događaj.

Također je otkriveno duboko, usko okomito okno. Čini se da je okno, obloženo paralelnim kamenim pločama, napravio čovjek.

Zidovi okna bili su ravni i polirani, spuštajući se 40 metara (oko 130 stopa) prije nego što su se otvorili u golemu podzemnu dvoranu, visoku 36 metara (oko 118 stopa). Ti su zidovi bili izgrađeni od velikih megalitskih blokova, savršeno uklopljenih s minimalnim prazninama. Neka su kamenja nalikovala stupovima, pojačavajući ideju promišljenog dizajna. Puna istražena duljina okna prostirala se preko 100 metara (približno 350 stopa).

Preciznost i razmjeri ove građevine nisu ostavljali sumnje da se radi o umjetnoj tvorevini golemih razmjera. Polirani zidovi i masivni blokovi imali su zapanjujuću sličnost s oknima unutar Velike Khufuove piramide u Egiptu, sugerirajući razinu arhitektonske sofisticiranosti koja prkosi konvencionalnim objašnjenjima.

Puno je nagađanja o izvornoj namjeni okna. Neki vjeruju da je služio naprednoj tehnološkoj funkciji ili je bio dio veće, neotkrivene strukture. Istraživačkom timu trebalo je više od sat vremena da dođe do dna okna, što je zahtijevalo značajno penjačko iskustvo i izdržljivost. Vjeruje se da dodatne komore i kanali, još uvijek neistraženi, mogu ležati još dublje pod zemljom.

Kako su ovi ogromni kameni blokovi od 200 tona mogli biti sastavljeni s takvom točnošću, duboko pod zemljom? Koja je tehnologija korištena za izradu okna i podzemne komore?

Neki su istraživači nagađali da je možda bio dio drevne tvornice, uređaja za seizmološka istraživanja ili čak generatora energije. Drugi vjeruju da je to bio podzemni dio davno izgubljene piramide koja je nekoć stajala na površini planine.

Unatoč različitim teorijama, možemo se zapitati koje su drevne sile ili izgubljene civilizacije ostavile traga u ovom udaljenom kutku svijeta?

izvor

Zašto je Voyager 1 promijenio svoju putanju? Promjena kretanja moguća je u slučaju vanjske intervencije, kažu istraživači

• Ispis
• E-mail

Detalji

Kategorija: Izgubljene civilizacije

Hitovi: 1133

Zašto je Voyager 1 promijenio svoju putanju? Promjena kretanja moguća je u slučaju vanjske intervencije, kažu istraživači

Spor između astronoma koji je započeo još 2012. godine se nastavlja. Činjenica je da je NASA 1977. lansirala dvije svemirske letjelice - Voyager 1 i Voyager 2. Prvotno je planirano da će trajati od 5 do 7 godina, no prošlo je gotovo pola stoljeća, a oni i dalje nastavljaju slati signale na Zemlju. I u jednom su trenutku te poruke postale uzrok ozbiljnih kontroverzi u znanstvenoj zajednici.

Zamislite, uređaj je prošao dug put, nekoliko puta je premašio očekivani vijek trajanja, nakon čega je komunikacija s njim prekinuta gotovo godinu dana. Neki NASA-ini astronomi čak su konstatirali smrt Voyagera 1, koji je zbog svoje male udaljenosti, za razliku od Voyagera 2, skoro dosegao granice Sunčevog sustava. A onda su mu se počele događati neobjašnjive stvari.

Na samom rubu Sunčevog sustava došlo je do prekida komunikacije s uređajem. Prvo na dva tjedna, nakon čega su na Zemlju stigle kratke vijesti. Zatim još nekoliko mjeseci. I to se dogodilo nekoliko puta. Ukupno, tijekom tog vremena, Voyager 1 je bio bez komunikacije s kontrolnim centrom oko godinu dana. Zatim su inženjeri, astronomi i drugi stručnjaci jednoglasno tvrdili da se nešto dogodilo s uređajem, neka vrsta kvara i, najvjerojatnije, potpuni prijenos podataka više se ne očekuje.

Ali nakon duge tišine, Voyager 1 je uspostavio kontakt. Ponovno je počeo redovito slati podatke. Malo ljudi zna, ali za vrijeme njegove odsutnosti uređaj je promijenio putanju i počeo se vraćati na Zemlju. S obzirom da je zemaljski brod nosio poruku za izvanzemaljsku inteligenciju, takva se gesta može smatrati signalom odgovora. Ovu naizgled fantastičnu teoriju podupire i činjenica da se promijenila frekvencija odašiljanih signala. Ali sam uređaj nije se mogao preformatirati u drugi raspon. Zemaljski inženjeri također nisu imali pristupa. Tko je onda popravio Voyager 1 i poslao ga prema matičnom planetu?

Čudnostima tu nije bio kraj. Gotovo dva mjeseca kasnije veza je ponovno prekinuta. Istina, samo na nekoliko ovozemaljskih dana. Tada je nevjerojatno postalo jasno: Voyager 1 ponovno se samostalno prebacio na drugu frekvenciju i promijenio smjer kretanja. Sada ponovno leti od Sunca do ruba Sunčevog sustava i dalje. Prema izračunima astronoma, čak i ako se uređaj ne pokvari, nakon 8 godina veza s njim bit će potpuno prekinuta zbog njegove udaljenosti od Zemlje. Nažalost, postoji prihvatljivi prag za komunikacijski domet između kontrolnog centra i brodske opreme.

Nekoliko promjena pokreta i prebacivanje između frekvencija moguće je samo uz vanjsku intervenciju. Velik broj istraživača podržava ovo gledište. Štoviše, to su ljudi koji razumiju strukturu Voyagera 1. Bill Townsend, jedan od inženjera koji je sudjelovao u stvaranju uređaja, rekao je 2016. da NASA nema mogućnosti za daljinsko ponovno bljeskanje i formatiranje broda. Jednostavno nema potrebne uređaje za to.

Zapravo, ovo ukazuje da je za tako veliku promjenu aktivnosti nešto ili netko morao utjecati na Voyager 1 neposredno u njegovoj blizini. Sada zamislite. Zemaljski uređaj netko je primijetio. Odletjeli su, proučili ga, shvatili koliko je primitivno smeće koje im je doletjelo, malo ga modificirali i poslali natrag na Zemlju. Nakon što je cjelokupna količina podataka s Voyagera 1 poslana u kontrolni centar, komunikacija s njim ponovno je prekinuta. A kad je sve krenulo na bolje, objekt je već letio starim planiranim kursom.

Zanimljivo je da su informacije dobivene od Voyagera 1 nakon svih ovih neobičnosti klasificirane. NASA je to komentirala na sljedeći način: “Primljeni signali postali su puni pogrešaka i smetnji. Često je nemoguće točno odrediti kakvu informaciju primamo. Pratimo kretanje našeg uređaja, no zbog nevjerojatno dugog vijeka trajanja neki su se uređaji pokvarili.”

Što ste drugo očekivali čuti od predstavnika svemirske agencije? Da su njihov aparat rekonfigurirali predstavnici izvanzemaljske civilizacije na granici Sunčevog sustava? Ne, naravno, nećemo očekivati ​​takva otkrića, čak i ako je to istina.

izvor

Tajanstveni snop s neba tri je sata obasjavao planinu u Turskoj

• Ispis
• E-mail

Detalji

Kategorija: Izgubljene civilizacije

Hitovi: 1842

Tajanstveni snop s neba tri je sata obasjavao planinu u Turskoj

Snažna žuta zraka uočena je na prijevoju Zigana u Pontijskom gorju, blizu turske granice. Očevici su ga usporedili sa zrakama NLO-a koje se mogu vidjeti u filmovima znanstvene fantastike. Izvještava Daily Star.

Mještani su tri sata zabezeknuto promatrali ogromnu zraku svjetlosti. Tvrde da tako nešto nikada nisu vidjeli.

Ogromna zlatna greda uočena je na prijelazu Zigana u Pontskim planinama u pokrajini Gumushane, blizu granice s pokrajinom Trabzon u sjeveroistočnoj Turskoj. Rijedak fenomen zabilježen je na području skijaškog centra Zigana Gumuskayak na nadmorskoj visini od 2100 metara.

Očevici tvrde da je ogromna zlatna svjetlost oko tri sata obasjavala padine Zigana prolaza s jedne točke.

Glasnogovornik skijaškog centra za to područje Abdullah Eroglu rekao je da su već vidjeli širok raspon zadivljujućih pogleda diljem područja, ali nikada nisu vidjeli nešto slično.

Snopovi svjetlosti česta su pojava u filmovima znanstvene fantastike, budući da se često vide kako se spuštaju s vanzemaljskih svemirskih brodova kako bi prevezli ljude, životinje ili druge predmete od interesa za izvanzemaljce.

izvor

8 znanstvenika spustilo se u tajne tamnice Tibeta. Kako je završila potraga za ulazom u Shambhalu?

• Ispis
• E-mail

Detalji

Kategorija: Izgubljene civilizacije

Hitovi: 2297

8 znanstvenika spustilo se u tajne tamnice Tibeta. Kako je završila potraga za ulazom u Shambhalu?

Godine 2007. pod čudnim okolnostima nestalo je 8 znanstvenika iz Sjedinjenih Država. Christopher Mabel organizirao je ekspediciju na Tibet. Po njegovom mišljenju, naučio je kako otvoriti portal u svetu zemlju Šambalu. S njim je krenula i njegova supruga, povjesničarka Linda Mabel, kao i 7 kolega - znanstvenika iz različitih područja znanosti. Prema Christopherovoj zamisli, on i istraživači trebali su otvoriti portal, ali ne i ući unutra.

Razlog je jednostavan - nitko ne zna što se može dogoditi prilikom kretanja i kako se vratiti. Uz pomoć lokalnog stanovništva, redovnika i vodiča, Christopherova skupina stigla je do podnožja planine Kailash. Ovdje, među tihim stijenama, bilo je potrebno pronaći određeni "ključ" koji bi otvorio ulaz u tamnicu - unutarnji dio planine. Tu je počivao tisućljećima star portal.

Prvog dana nije bilo moguće pronaći prolaz. Međutim, noću je mjesečeva zraka pala na jedan od kamenova, za koji se pokazalo da je prekriven kristalima leda. Svjetlost se podijelila u nekoliko zraka. Svaki od njih također se raspao u nekoliko tokova svjetlosti.

Christopher je cijelu noć promatrao ovaj "čarobni" fenomen. I baš ujutro, kada su se mjesečeve zrake spojile u jednoj točki, iako se to nije smjelo dogoditi, istraživač je pronašao prolaz. Bio je jako pospan, a kolege je zamolio da ga puste da se malo odmori prije najvažnijeg trenutka putovanja.

                                                             Christopher je poveo svoje drugove do planine Kailash. Izvor fotografija:

                                                      https://turizm.pibig.info/uploads/posts/2023-10/1697873958_turizm-pibig-info-p-aman-gora-krasivo-51.jpg

Nekoliko sati kasnije stigao je dugo očekivani događaj. Dok je vođa spavao, kamena ploča koja je pokrivala prolaz je pomaknuta u stranu i sve je pripremljeno za silazak u tamnicu. U isto vrijeme dogodio se incident s lokalnim stanovništvom. Potpuno su nam zabranili da diramo ovaj kamen i brzo su negdje pobjegli kad je sve počelo.

Christopher je pregledao prolaz u planinu Kailash. Dolje je vodilo stubište, čije su stepenice bile ozbiljno deformirane - što znači da su vrlo drevne. Bilo je iznenađujuće lako disati. Iako je obično vrlo teško disati u zaključanim sobama, špiljama i tamnicama. Činilo se da Christopher zna kamo treba ići.

Kad su stepenice završile, istraživačima su se otvorila dva puta. Čovjek je brzo odabrao jednog od njih, a cijela grupa je otišla dublje u tamnicu. Zidovi su imali čudne simbole i crteže. Mogli bi se usporediti s nekom vrstom apstraktnih slika i nepoznatih zapisa. Ponekad smo nailazili na zanimljive kamene skulpture koje su izgledale poput prijestolja ili postolja. Na njima je nešto davno jasno locirano.

Znanstvenici su se našli u velikoj dvorani. Iznutra je bilo teško odrediti njezin oblik, ali Christopher je tvrdio da je soba imala oblik zvijezde petokrake. U sredini stropa bila je slika dva oka - simbolika uobičajena na Tibetu. Čovjek je iz ruksaka izvadio knjigu i počeo čitati.

Na sredini dvorane pojavila se mala plava točkica. Rastao je dok sam čitao dok nije dostigao veličinu od otprilike jednog metra. Unutra se ništa nije vidjelo osim bjelila.

Christopher je uzviknuo: “Uspjeli smo!” I u tom trenutku u dvorani se podigao jak vjetar. Jedan po jedan, svi sudionici bili su uvučeni u portal, osim Linde Mabel, koja je uspjela pobjeći na drugi kraj dvorane. Žena je vrištala i opirala se nepoznatoj sili.

                                                                               portal je otvoren

Redovnici su utrčali u dvoranu. Među njima je bio jedan koji je nosio zlatni oklop ili odijelo slično oklopu. U ruci je držao nekakav amulet. Poredani u ljudski lanac, držali su se za ruke.

Najbliži portalu bio je isti čovjek. Glasno je vikao, ispruživši ruku s relikvijom. Za minutu se portal počeo sužavati i potpuno zatvorio. Žena je protjerana s Tibeta unatoč tome što je na portalu pokušala govoriti o nestalima.

Vrativši se u Boston, Linda je zatražila pomoć. Amerikanka je ispričala sve što je vidjela i doživjela. Nadležna tijela kontaktirala su kinesku vladu, a posebno voditelja tibetanske dijaspore. Ali svi su negirali samu činjenicu takvog razvoja događaja. Je li Lindin muž doista uspio otvoriti portal u Shambhalu ili negdje drugdje? Službeno, svih 8 ljudi je nestalo tijekom njihove ekspedicije.

U blizini Kailasha, naravno, ima dovoljno pukotina u koje bi mogla pasti jedna ili više osoba, ali po mom mišljenju, previše je vjerovati u slučajnu nesreću osam istraživača odjednom. Nisam siguran je li ono što je Linda rekla istina, ali priča je vrlo zbunjujuća iu njoj možda ima mjesta za nešto neobjašnjivo.

izvor